Tri Posleratna Druga

Poglavlje 1
Poglavlje 2
Poglavlje 3
Poglavlje 4
Poglavlje 5
Poglavlje 6
Poglavlje 7
Poglavlje 8
Poglavlje 9
Poglavlje 10
Poglavlje 11
Poglavlje 12
Poglavlje 13
Poglavlje 14

Poglavlje 5

Moj šef, Golub, u životu se plašio samo dve stvari. Svega i svacega...
Bio je, dakle, podoban...
Dan uoci crvenih brojki u kalendaru licno je isticao zastave, prvo onu crvenu sa alatom, pa državnu, a poslednjih godinu dana još jednu slicnu njoj, sa nešto izmenjenim rasporedom osnovnih boja, s tim što se, u toj pretumbaciji, zvezda, nekim cudom, zadržala na svom mestu.
Za svaki slucaj, ipak bi skoro uvek na praznik banuo svojom sportskom, limun žutom "škodom", plašeci se da Boba Drot ne ispuni svoje davno obecanje, u kom je, pozivajuci se na samoopredeljenje, zapretio da ce jednom i on istaci svoje zastave, amersku i japansku.
- Prokleti bitlis i padavicar...
Kao svi savremeni rukovodioci, i naš pretpostavljeni je ovladao terminologijom mladih, ali nekim cudom još nije provalio najnoviji pokret zvani "hipici".
- Znaš ti da se ja bojim da on pije drogu...
Pije? A, to ne. Ni kap...
Boba se, doduše, nije gadio da "dune", a znao sam i da na zatvorenim žurkama sa svojim vazduhoplovnim pajtosima šmrka kao snajka na parastosu, ali ga još nisam video sa litrom droge i sifonom.
Šef Tom i Boba Jerry, klasican tandem, ipak su uvek znali, kao u pravom crtacu, da se ujedine i dejstvuju zajedno, ako nešto sa strane naruši harmoniju njihovog rata.
Zato se nisam iznenadio kad me je te veceri osobno Šef sacekao u Drotovoj smeni, ali sam se pravio da nemam pojma o šverc turi za Segedin, odakle je upravo putovala mala suhomesnata nadoknada za Šefovu drugarsku i požrtvovanu zamenu.
Parkirao sam iza njegovog bolida, oko kog se motao glancajuci farove i tablice. Prišao je i širom otvorio vrata, zatekavši me u još jednom kršenju zakona.
- Opa bato! Ti se opet nisi vezao...
Koincidencija? Nepun sat ranije, gledajuci za biciklom koji je odnosio Emi-Liju Kovacev, i ja sam razmišljao o drugarima koji idu na roditeljske sastanke, i o sebi, koji se nisam vezao.
Nije bilo nacina da to objasnim coveku u srozanim braon carapama.
- E moj Šefe... Vezace nas sve milicija, zbog onog camdžije...
Naglo se uozbiljio, kao u onim delikatnim trenucima kod glasanja na partijskim sastancima, kad mora maksimalno da pazi da slucajno ne digne ruku pre ili kasnije od onih ispred.
- Nemoj mi reci da je opet bio...

Prošle jeseni pojavio se na našoj pumpi covek sa "pederušom", iz koje je izvadio notes sa digitronom, i dugo nešto racunao pored camca prevrnutog na travnjaku pod vrbom.
Ružna plasticna tvorevina, koju je surovi Šandor koristio kao svoju letnju rezidenciju, godinama je bila usidrena na istom mestu, kao Spomenik Neznanom Camcu, i mi više nismo ni pomišljali da ce se neko prevariti i odluciti da je kupi.
Lihvar sa pederušom je pronašao neku svoju racunicu. Bio je tipican primerak lovca na stare cene.
Lovac Na Stare Cene je socijalisticka kategorija...
Kod nas nema lovaca na ucene. Nema više ni lovaca na glave. Bar ne u onom bukvalnom, humanijem smislu...
Ali ima sve više Lovaca Na Stare Cene...
Zlo mi je od ekonomije...
Neki od genijalaca koji su izveli da lova propada brže nego što cene mogu rasti objasnice vec taj fenomen braneci disertaciju, mada bi bilo poštenije da to objasne braneci sebe od naroda i države, po tamo nekom paragrafu...
A možda objašnjenje nije ni potrebno. Svakom ko živi ovde sve je, ionako, jasno, a nekom ko ne živi ovde, ništa, ionako, ne može biti jasno...
Uglavnom, Lovci Na Stare Cene neosporno postoje, i jedan od njih se namerio baš na Šandorov camac, tako sretno nasukan na našoj pumpi.
- Primate li karticu?
Oho, to da je tebi...
Racun za "karticu" putovace mesec dana, pa ceš ga, kad stigne, platiti cekovima, a u meduvremenu ceš krckati marke u svoju tašnicu.
Pogledao sam Bobu i Šefa koji su tad baš stigli u prvu smenu, i bilo mi je jasno da se slažemo. Požalio sam što Boba i ja nismo sami, mislio sam da bismo se tako lakše rešili tog cincara, ali Šef nas je prosto poklopio.
- Kakvu kanticu? Ne tocimo ispod pet litara...
Još uvek ne znam da li je Drug Golub presudio da je bolje pomoci poznatom psu nego nepoznatom coveku, ili mu covica jednostavno nije bio simpatican, tek, bilo je jasno da je samo želeo da dobije na vremenu kako bi smislio neki izgovor i otarasio se Tapaciranog.
Ukratko, kad je tip ponovio pitanje, sledio je odgovor da ne može platiti "karticom", i da je camac, uostalom, rezervisan za nekog Peru Perica, koji baš tog jutra treba da dode po njega.
Peru Perica? Gospode bože...
Šef je bio ocajno slab lažov, ali je, uz ostale etnicke odlike svog plemena, nasledio i vrlinu da vice i napada kad ga uhvate u laži, ili kad ostane bez argumenata.
Tako sam, spremajuci se kuci, slušao kako se napolju zahuktava svada, uz sve cešce pominjanje majke i sestre s jedne, i milicije i tržišnog inspektora s druge strane.
Otad smo Boba i ja svaki cas izmišljali da je tip sa pederušom dolazio sa nekim ljudima, da su slikali camac fotoaparatom, merili travnjak geometarskim spravama i nešto beležili kredom po drvecu...
Ruku na srce, taj covek je bio tu još samo jednom, dan kasnije, kad sam ga sasvim lako odgovorio od kupovine, pokazujuci mu cudnu rupu na dnu camca, koju prethodnog dana, nekako, nije primetio.
Kasnije su i ostali zagledali mali tajanstveni otvor, ali niko nije mogao da pretpostavi kako je mogao nastati.
Đavo ce ga znati...
Meni je to izgledalo kao da je neko, naloživši mali roštilj "lucifer", koji se prodaje na našoj pumpi, pustio da se briket usija, pa u njega stavio veliki gvozdeni kliker i ostavio ga citavu noc u toj žeravici. Izgledalo mi je da je ta osoba pred kraj smene, u zoru, prevrnula camac, uzela užareni kliker kleštama, i jednostavno ga spustila na dno camca, kroz koje je ovaj skliznuo kao opušak kroz sneg...
Da, meni je sve tako izgledalo, ali koji bi se ludak setio da to uradi?

Šefu je laknulo kad sam mu rekao da camdžija zadnjih dana nije dolazio, pa je dao sebi malo oduška pri polasku kuci, naterujuci "škodu" na vratolomnih osamdeset na sat. Ipak, bio sam siguran da ce spustiti na pedeset i devet cim prode tablu na ulasku u grad, i da ce, ako naide na znak sa pešakom, zaustaviti i propustiti sve pešake u vidokrugu.
Srecom, na putu kojim je otišao nije bilo znakova sa nacrtanim jelenom, jer, stvarno bi bilo previše da na kraju napornog dana, u deset nocu, jadni Šef mora da ceka i da se neki jelen umilostivi i prede put...
Mali crno-beli televizor je još radio, i na njemu su mali crno-beli Slovenci ponosno pevali povodom usvajanja svog ustava.
Pesma koju su pevali zvala se "Zdravljica", i izgleda da su je ozbiljno shvatili, i pošteno nazdravljali, jer su zvucali otprilike kao hor nacvrcanih regruta u holu železnicke stanice.
Ili je to bilo od uzbudenja zbog velicine trenutka?
Nema veze...
Uglavnom, podsecalo je na pricu koju sam tog popodneva ispricao Lijinom kasetofonu, o prvoj grupi koju smo osnovali.
I mi smo bili takvi...
Da, imali smo volju, izabrali smo pesmu i priliku, i mislili da smo celom svetu važni, a jedva da smo bili važni sebi samima.
To vidim sad, sa istorijske distance, a tada sam cak pomalo žalio covecanstvo što je godinama postojalo bez naše grupe...
U tim prvim danima bio sam spreman i život da dam za muziku, a u poslednjim danima bili su spremni i da mi ga uzmu, ali se, na srecu, sve dobro završilo.
A dobro je i pocelo...

Popac i ja smišljali smo imena i omote za buduce ploce našeg benda, a Lufter je smišljao nacin da nekako ubedi svog oca da bubnjar nije isto što i dobošar, ali nije uspeo.
Batalio je bend i nastavio da ide na folklor, i mi smo se morali udružiti sa izvesnim mravojedom, o kom i ne moram da kažem ništa više od podatka da za devetnaest godina ne samo da nije zaradio nadimak, nego cak nije izborio ni to da ga zovu imenom, vec je za sve bio jednostavno i sindikalno: Škoric...
Ko ili što? Škoric...
To mi, nekako, nije išlo...
Ringo Starr, Ginger Baker, Phill Collins, Škoric...
Ali, u našem kvartu jedino je on imao bubnjeve, crveni "amati", i otprilike tad sam poceo da shvatam da se prave stvari uvek nalaze u rukama pogrešnih ljudi...
Grupa se zvala "Naguz". Bila je to nespretna skracenica punog naziva "Najbolja Grupa U Zemlji", i taj bend ostao je zapamcen u istoriji YU-roka uglavnom po tome što nikad nije imao ni jedan jedini nastup.
Pred nesudeni prvi nastup, planiran za docek Nove sedamdeset i pete, basista Popac je pao u komu od kruškovca, a nešto kasnije je Škoric otišao na skijanje sa ostalim Škoricima, propao je i drugi, poslednji pokušaj da pokažemo šta smo navežbali u garaži.
I ja sam ostao sam...
U nedostatku treznih ili prisutnih clanova ritam-sekcije, zasvirao sam neke svoje, sasvim privatne pesme, i one su se, kao jato uznemirenih cvoraka, raspršile po žurkama i rodendanima, na koje su me sve cešce pozivali tog proleca.
Žal za bendom kakav sam zamišljao, i kakav jedino zamišljen i postoji, još dugo me terao da šlepam uz sebe neke uzaludne i nepotrebne tipove.
Drugorazredni muzikanti i prvorazredni tezgaroši koji su se, ni krivi ni dužni, našli na tom hodocašcu, nisu ni slutili da su pogledi zaljubljanih devojcica i milion zapaljenih šibica u stvari bili namenjeni mojim drugovima, Popcu, Lufteru, i jednom davno odsanjanom bendu.
Tako je kako je, ali uvek su mi pomalo nedostajali...
Na svakoj pristojnoj konzervi, od gulaša pa nadalje, lepo piše za koliko je osoba, dve, tri, cetiri, i tu nema greške.
Uspeh je sasvim drugacije ambalažiran...
Nekad su u pitanju veliki šareni paketi, ponekad male, tajanstvene kutijice, ali uvek je dobro zapakovan, i nikad nema uputstva za upotrebu.
Zato mu je tako teško naci meru...
Neki ga potroše sami, pa im presedne. Cuvaju ga, misleci da je vecit, ali ljuto se prevare. Uspeh je lako kvarljiiv i opasan po zdravlje kad mu istekne rok trajanja...
Neki ga naivno nutkaju svima, misleci da ima za cele svatove, i na kraju ga ostanu željni. I oni se zeznu, kao što su zeznuli i sve te kojima su dali tek da probaju.
I niko nije zadovoljan...
Da ne davim, nisam ni ja. Ponekad je bio pravi karneval, a ponekad sam ostajao sam, kao bagrem u njivi, ali uvek su mi nedostajala dva druga sa kojima bih podelio svoje sledovanje slave.
Ali, bila nam je dvadeset i neka, a niko u dvadeset i nekoj ne želi da deli slavu, nego traga za jednom velikom, potpunom i nenacetom, samo za sebe...

Taj juli Popac je proveo u Amsterdamu.
Otac mu je bio lekar, i deda mu je bio lekar, a on je, za promenu, upisao medicinu. To je, izgleda, nasledno, kao hemoroidi...
Polagao je ispite kod prijatelja svojih roditelja, cija su deca polagala ispite kod prijatelja svojih roditelja, to jest kod Popca Seniora, i u tom kolu su šanse da moj drug padne na nekom ispitu bile jednake šansama da padne avion nacrtan na izlogu bifea "Pilot", na uglu ulice Stanka Rodica-Bate.
Doktor Popovicki predavao je važan predmet na poslednjoj godini, odakle je imao odlican pregled situacije, i svako ko bi se našalio da Junioru upiše manje od devetke, morao je racunati na to da ce pred kraj studija i njegovo dete naici na kaznenu ekspediciju.
No, to se retko dešavalo, pa su Popac i njegovi prijatelji sa fakulteta, po cijim su porodicnim stablima takode bili pokaceni beli mantili, preko ferija mirno odlazili u zabacene evropske metropole, u okviru neke bajne razmene studoša, koju su izgleda smislili Andersen i njegova Braca Grim, udruženim snagama.
Tako sam, na poledini nocnog snimka Amsterdama, našao poruku da sve holandanke vole "rari-rari", i da sam budala što ne sednem u voz i što ne dodem "tamo gde cvetaju lale".
Ostao sam ovde, gde venu Lale. U Vojvodini...
Lufter je bio kulturnjak na radnoj akciji, i ponekad, kad bi neki dan zapretio smrtnom dosadom, odlazio sam stopom u idilicno šumsko naselje u kom se Martin sa svojim drugaricama i drugovima igrao mame i tate.
Njegova igranka pocela je još onog dana kad se Drug Potpukovnik, u svecanoj uniformi, pojavio u školskom holu, na prijemu novih clanova u Savez Komunista i zvanicno pružio ruku bubuljicavom decaku sa otrcanim karanfilom u reveru.
- Sine, cestitam. Tek danas si postao covek...
Dok je tog popodneva debitovao kao covek, Lufter nije ni slutio da je postao zvezda prelaznog roka. U delegaciji mesne zajednice vec su imali Srbina, Hrvata, Madaricu, Slovaka i borca, i samo im je omladinac falio pa da istrce u kompletnom sastavu.
- Predlažem da drug Martin vodi zapisnik. Ko je za? Ima li protiv?
Ih, protiv...
Naravno da nema. Bila su to sretna vremena kad niko nije smeo da bude ni uzdržan, a o "protiv" i da ne govorimo.
Tako mlad, pa vec zapisnicar...
No vec za par meseci, popevši se za stepenicu više, Lufter je prestao da vodi zapisnik, ali je poceo da vodi uzaludne razgovore sa nama.
- Ne možemo se zezati non-stop. Ja sam prvi za to da se našalimo, a bome i da popijemo, ali tek kad uradimo ono što se ocekuje od nas. Znate li vi koliko je društvo dalo za naše školovanje?
- Fuuuuuuuuuuuuuuj!
Popac i ja smo negodovali i zviždali u prste kao na utakmici, prekidajuci ga uvek još u pocetku, a možda se šalio, ili se to samo pripremao za prijemni na pozorišnoj akademiji.
Ako je i bila uloga, s tim kod nas nikad nije prolazio...
Ali na nekim mestima jeste. Negde se još igrao repertoar iz komsomolskog teatra. Odlazio je tamo sve cešce, sa kravatom, a vracao se sa sve vecim roze kovertama pod miškom, i kad je jednog dana poceo da nosi i crnu "diplomat" tašnu, svi su shvatili da je taj momak uspeo u životu.
Pomenuto leto preseklo se na grafikonu sa Lufterovom uzlaznom putanjom u tacci pod kojom je pisalo: Referent Za Kulturno-Zabavni Život Na Saveznoj Omladinskoj Radnoj Akciji.
Kulturnjak, u prevodu..

Naišao sam slucajno jedne veceri kad su, uz konsultaciju sa Soc-savezom, u goste bili pozvani antitalenti okupljeni pod firmom "Metalni Oblak".
Znao sam ih od ranije...
Tri odlikaša i dve gugutke, što je tada bilo moderno, sacinjavali su grupu sa kojom sam se vec sukobljavao po sedeljkama.
Nisu baš zaplakali od srece kad su me videli.
Moj amatersko-opušteni nastup uvek je demistifikovao pozu na kojoj su neki bazirali svoje postojanje, i zbog toga sam imao nekih problema i kasnije, u Danima Lavova.
Isfolirani su stalno sumnjali da sam zlocko, i da živim za to da ih miniram, i nije lepo, ali priznajem da su bili u pravu.
Ovog puta ipak se radilo o cistoj slucajnosti...
Sami su krivi. Imali su samo jednu pesmu koja je bila, recimo, poznata, vrtuckala se na lokalnom radiju tih dana, i baš su nju kao prvu zasvirali...
Ritam je, u refrenu, bio pomalo "narodnjacki", i cim je krenuo refren, krenulo je i kolo.
Zov divljine...
Kolce je taman pocelo da se odmotava ispred pozornice, kad je predvodnik krda zakacio nogom master-kabel i oborio miksetu sa sanduka na kom je stajala.
Kvrc!
Lufter je iskocio iz pušle veselih prljavih devojcica koje su ga vecito okruživale.
- Bez panike! Sad ce drugovi iz tehnike to regulisati...
Drugovi iz tehnike su to izregulisali tako savesno, da više ni Elektronska Reprezentacija Tokija i Okoline ne bi uspela da sastavi jadnu miksetu.
E, ali naša omladina je opremljena i megafonima.
- Idemo svi oko vatre... Brigadiri i umetnici, zbor oko vatre...
Miris nagorenih cetinara malo je neutralisao karakteristican "mošus" mladih udarnika, ali cak ni ogromna vatrušina nije uspela da podgreje atmosferu.
Bespomocni bez bubnjeva i bas gitare, "Oblaci" su otpevali par pesmica, a onda je nastala neprijatna pauza. Njihov šef, Vlada zvani Matroz, nije me nikad dotad oslovio, ali ocigledno mu se ucinilo da je naišao pravi trenutak.
- Hoceš ti malo, Džokej?
Zvucalo je sasvim prijateljski, ali nisam naseo. Znao sam da samo želi da spase svoju kožu i da je spreman na sve.
Na sve, osim da svira...
Nekoliko dana ranije, na TV-u je tako veselo mlatio i šminkao uz "playback", ali "uživo" je druga stvar.
Tu pevaju samo pticice koje nose prava, velika jaja.
- Nema frke...
Podigao sam ga i ušuškao se na njegovo mesto, izmedu devojaka iz grupe. Predao mi je gitaru kao mac i štit.
Udario sam akord i zavrteo glavom, a zatim sam je polako doštimao, kao da na njoj dugo nije svirano, nego je baš skinuta sa ormana.
Jesi ili nisi...
I kasnije sam svirao pred publikom koja nije bila moja publika, ali i prilagodavanje je, ako se ne varam, deo tog talenta.
Zlobnici ce reci da je to samo linija manjeg otpora, i spuštanje na nivo publike, što je, medu nama budi receno, sasvim tacno, ali zaboga, ja sam i bio samo ubogi lakrdijaš, a ne narodni prosvetitelj.
Uostalom, baš bih voleo da vidim tog Leonarda koji bi za dva sata, koliko traje pošten koncert, uspeo da dovede na svoj nivo tri-cetiri hiljade Narodnjaka.
Taman posla...
Zato sam udario po starogradskim, i svi su se derali kao da se rastaju s dušom, a onda su poceli da otpadaju...
Prvo nezainteresovani, pa umorni, pa pijani, i na kraju je tacno ostalo društvance kom sam mogao da odsviram i neku svoju pesmu.

"Hocu jednu malu, garavu, crnu kao braca Arapi,
da joj krene šav na carapi, kad je poljubim..."

Kad sam ponovio refren treci put, uz mene su uveliko pevušile i devojcure iz Matrozovog benda, i mislim da je on vec tad odlucio da mi udari presing sledecih dana, i da me gnjeci dok ne pristanem da tu stvar snimimo zajedno.

Ali još je neko rešio da me zloupotrebi te veceri...
Dva crna oka komandanta akcije stalno su me držala na nišanu, a u jednom odblesku vatre ucinilo mi se da je jedno otvoreno, a drugo baš i nije.
Opla!
Pa to meni komandant namiguje?
Sram ga bilo ko zlo pomisli. Zar sam rekao drug komandant? Ne, sigurno nisam. Drugarica komandant...
Ma, ribica komandant...
Dolazio sam u posete Lufteru najviše zbog nje, i bio sam vec skoro siguran da radi na baterije, i da je napravljena od onog materijala od kojeg prave spomenike narodnih heroja, ali ipak je tu bilo i neke biologije.
Voleo bih da sve ima više veze sa mnom, ali se bojim da su uglavnom tri kljucna elementa Kica, vatre, vino i gitara, ucinili da me te noci, kao prava, povede u svoju sobu, noseci zelenu brigadirsku suknju konacno onako kako joj najbolje stoji.
Prebacenu preko levog ramena...

Prokleta amnezija, sve se pobrkalo...
Kao da me je jednom noc zatekla u mracnoj šumi, i kao da mi je neko velikodušno ponudio polovinu svog kreveta.
Gornju polovinu, svom srecom...
Kao da je i mali crni kos sledeceg jutra skakutao po prozorskoj dasci, ali sasvim je moguce da je on doleteo iz nekog drugog secanja.
Cini mi se da su tu bile i slike, mislim Lenjina i Ce Gevare, i još nekih koji se stalno švercuju uz njih, mada bi, što se mene tice, i to mogao biti deo neke druge uspomene.
Dalje se stvarno ne secam...
Retko i pokušavam. Najbolje bi bilo da se stvar zataška...
Bilo bi pogubno po moju biografiju kad bi se provalilo da sam te noci, na gvozdenom krevetu sa tockovima, koji se kao klatno njihao po štapskoj sobi, ljubio jednog istaknutog društveno-politickog radnika, dok mu se nije zavrtelo u glavi, i dok nije, kao mali krpeni pajac, zaspao na mom ramenu.