Ibrica Jusić - Bezimenoj

Starinska ura na ormaru drijema
kazaljke njene već se rđom žute
umorna lampa tiho ocrtava
prostore uske, samotničke pute

Ja ne znam gdje sam. Nešto tamno slute
umorne oči. Noć je. Topla. Plava.
Tako je teško, kada stvari šute
i kad se miješa prošlost, san i java.


Pa gasim staru lampu, sklapam oči
nitko mi neće u posjete doći
ni tat, ni gost, ni drug, ni draga žena.

Naslonim glavu na krilo samoći
i slušam zvižduk vlakova u noći
o gdje si sada, gdje si Bezimena?

- hvala noDrama