Miladin Sobic - Desetka iz drugarstva

U jednom gradu, kraj hladne rijeke,
Baš me briga u kom,
Gdje ulice zadnje u tmini se gube
Stoji studentski dom.

A u tome domu, na prvom spratu
Vrata i jedan broj,
Iza njih tamo u sobici maloj
živi kolega moj.

Šta tamo sve ima, nabrojati redom
Ne znam da li bih mog'o,
Al čim tamo krocih, tri kreveta vidjeh,
A njh, brate, nekako mnogo.

Odavde smjelo na ispit se ide,
čilo i sa puno volje,
Na povratku nekom ruka se pruži,
a nekom: Bolan, biće bolje!

I uvijek požalim kad moram nekud dalje
Od malog studentskog bratstva,
Al' nikad ne odem, a da im ne upišem
Desetku iz drugarstva.

Al' da vidite, obicno dva put
u mjesecu tog slavlja i te vike
kad stigne paket od neke majke
sa Durmitora ili iz Like.

Il' kad šibicu vuku ko ce noćas spavati
na promaji pokraj vrata
ili kad se otkrije da su se svi zatreskali
u onu Maricu s trećega sprata.

Il' kad pišu drugaru
kome ne smetaju više uvojci,
nije na vrijeme godinu dao
I eno ga sada u vojsci.

Uđose u pjesmu moju
Na glavna vrata,
Al' ne preko veze i poznanstva,
Jer svakom od njih propusnica bješe
DESETKA IZ DRUGARSTVA!

- hvala Miladin Sobic