357 - Njena

Ej jadan sam i bedan kad me ovoliko zabodu u zemlju,
kad mi svo korenje počupaju pre toga, pa me nasade k'o štap.
Kako mi niko ne kaza da zamotam srce u ljusku,
da namažem oči garežom i ćutim dok govorim.
Ko li me natera da svetlim u ovoj močvari,
pa zalutah tako duboko da me blato zamrači..?
Ej, da li je dan ili je noć?
Ni bube ovde ne zuje, samo sećanja zveče o zidove,
ni ruke dići ne mogu, da oponašam vetar na licu,
koje ne znam ni da li je moje...

Imao sam, više nemam, dadoh i padoh,
U Boga znam i njegovo čekam..
Ako i ti čuješ tišinu, podaj mi ruku kad pođem visinu...
Da ne idem sam u ono što znam,
kad otvore rajska vrata, da vidim gde sede brat do brata,
i majke i sestre i očevi stari,
i osetim ukus suštine u stvari.
Pogaču vruću i kajmak za dušu,
sa izvora lonče, što sipam u sušu.
Peska života i zrno vremena,
da prestane ružna uspomena...

Ej njena, ružna uspomena...

Ej, jadan sam i bedan, kad me ovoliko zabodu u zemlju,
kako mi niko ne kaza da umotam srce u ljusku...
I ćutim dok govorim...