Čudo u Olovu - Ivo Andrić
Sve sto se radjalo i zivelo u Bademlica kuci bilo je veselo, lakomisleno i nasmijano.
Samo Kata Bademlicka, zena najstarijeg od brace Bademlica, bila je izuzetak. Bila ja visoka, koscata, plava,
modrih ociju prodirna i hladna pogleda. Dovedena prije dvadeset i sest godina u tu bogatu i prostranu kucu,
ona je iz godine u godinu bivala sve mracnija, teza i cutljivija. Nije bila srecna sa covjekom, a nije joj se
dalo u djeci.
Njen covjek, Petar Bademlic, najstariji brat u toj bogatoj porodici, ozenio se vrlo kasno.
O njegovoj mladosti svasta se pricalo. Pa i kad je Katu doveo, iako vec izmozden i uveo, imao je u rijeci,
pokretu i narocito u osmijehu jos uvijek nesto od onog svog bijesa i nevaljalstva. To je bio jedan razliven,
tup i culan osmijeh, koji se na crnomanjastim licima Bademlica javljao kao pecat koji se ne da sakriti.
U njemu je bilo nesto sto je nju, koja je dolazila iz zdrave i svjeze livanjske porodice, kroz sve ove godine,
i do dana danasnjeg, ispunjavalo strahom i gadjenjem.
S djecom je bilo jos gore. U prvih dvanaest godina izrodila je devetoro djece, gotovo sve
muske, i sva su joj redom umirala kad bi dosla u najljepse godine. Poslije desetog djeteta jedva ostade ziva.
Otada prestade i da radja. To je posljednje dijete bilo je zensko, i ono ostade zivo. Sve do seste godine
djevojcica je rasla; bila je sitna, ali plava i tako mila da se svijet u crkvi za njoj okretao. Licila je
u svemu na majku i njenu zdravu livanjsku rodbinu. ALi kad joj bi oko sest godina, poce da opada i ruznja.
Odjednom se zgrci u koljenima i povi u pasu, ogrubi joj lice i natekose ocni kapci. Tako, zgrcena, uvijek
poluotvorenih usta, puzala je c jednog minderluka na drugi i lezala godinama u mracnim i studenim sobama
Bademlica kao kucna nesreca i bozje pokaranje. Sad joj je bila petnaesta godina. Ali se slabo razvijala
tjelesto, a jos slabije dusevno. Nije mogla da se ispravi ni da hoda dok je ko ne pridrzava. Govorila je
malo, samo najobicnije stvari, i muklo i nejasno. S majkom se najbolje razumjevala. A stara Bademlicka
je lebdila nad tim djetetom; nije pustala nijedne sluskinje oko nje, nego ju je sama prenosila, hranila,
mila i presvlacila.
Cinila je sve sto je mogla da je izlijeci. Posto je obisla sve ljekare i vracare, i probala
sve lijekove i sve sto joj je ko kazivao, i uzalud placala mice i molitve, ona se jednog jutra pred
Bogorodicinim oltarom zavjetova da ce o Maloj Gospojini bosa otici u Olovo i odvesti bolesnu kcer Gospinom
vrelu kod manastira.
Kao svi ljudi koji su mnogo zla podnijeli i mnoga umiranja vidili oko sebe, i koji zive
odvojeno i samo u sebi, ona je u svemu vise vodila racuna o silama onog svijeta koji se ne vidi, i bila im
prisnija i bliza. Kad je ucinila zavjet, dugo se jos molila, i kad se digla, ponovila je svoju molitvu
i svoj zahtjev Bogorodici.
-- Ja vise ne mogu. Nego, daj od dva derama jedan: ili mi je ozdravi, ili je uzmi sebi,
u raj, kao i ono devetoro.
Nekoliko dana poslije toga zavjeta, krenuli su putnici, prije svitanja, iz Bademlica kuce.
Stara je povela sa sobom zaovu, boginjavu staru djevojku. S njima su isla i dva momka da djevojcicu nose,
jer se nije mogla drzati na konju. Vodili su dva konja u povodu, za povratak. Svitalo je kad su izisli na
prve visove iznad Sarajeba. Djevojcica, koja se dotle mnogo zalila, neckala i plakala, sad je pocivala
u jednom narocito udesenom plitkom sepetu, koji su nosili momci na dvije sohe provucene sa strane. Zamorena
i opijena svjezinom, spavala je, sa glavnom na desnom ramenu. Pokatkad bi, kod potresa, otvarala oci,
ali videci nad sobom zeleno granje, nebo i rumen sjaj, ponovo bi ih zatvarala i, misleci da sanja,
smijesila se finim smijeskom bolesna djeteta koje se oporavlja.
U neko doba prestade uspon. Prolazili su gustim sumama, a put je bio siri i blazi. Tu vec
pocese da susrecu, u skupovima, svijet iz ostalih mjesta. Bilo ih je tesko bolesnih, koji su, natovareni
kao vrece na konje, muklo jecali i kolutali ocima. BIlo je ludih i bjesomucnih, koje su rodjaci pridrzavali
i smirivali.
Stara Bademlicka je isla ispred svojih, probijala se izmedju svijeta i, ne gledajuci ni
u koga, molila sapatom krunicu. Nosaci su jedva stiazli. Dvaput su se odmarali u bukovoj sumi pored puta.
Za vrijeme rucka prostrijese po travi zagasit iram i na njega polozise bolesnicu. Ona je protezala
utrnule noge i zgrcen stas, koliko je mogla. Prepade se kad pored sebe vidje majcine noge, bose, pomodrile
i sve krvave od nenavikla puta. Ali stara uvuce brzo noge pod dimije, a djevojcica, padosno zbunjena tolikim
novim stvarima oko sebe, zaboravi odmah na to. Sve je bilo novo, neobicno i radosno: gusta i tamna sumska
trava, teske bukve, sa pecurkama kao policama na srebrnastoj kori, price koje su padale konjima
na zobnice, i sirok vidik sa svijetlim nebom i duguljastim oblacima koji sporo brode. I kad bi konj odmahnuo
glavom i ptice poletile ustrasene oko njega, djevojcica je, iako umorna i sanjiva, morala da se smije, dugo i
tiho. Gledala je kako momci jedu sporo i ozbiljno, i u tom je takodje bilo nesto smijesno i veselo. I sama je
slatko jela. Pruzala se na svom cilimu koliko je vise mogla. Razgrnuvsi rukom hladnu travu, ugleda cvijet,
zvan babino uho, sitan i jarko crven, pri crnoj zemlji, kao izgubljen. Viknu lako od uzbudnjenja.
Stara, koja je bila od umora zadrijemala, prenu se i ubra joj ga. Mala ga je dugo gledala i mirisala,
drzeci ga na dlanu, a onda ga je pritisnula na obraz, i kad osjeti kako je kadifast i hladan, zaklopi
oci od slasti.
Pred vece stigose u Olovo. Oko manastirskih rusevina i presvodjenog basena, iz kojeg se
muklo culo kako pada topla voda Gospina vrela, bio je jedan vasar svijeta. Gorile su vatre, peklo se,
kuvalo i jelo. Vecina je spavala na ravni. U jednoj dascari je bilo mjesto za imucnije i bolje. Tu se
smjestise Bademlicevi. Obje zene su ubrzo crvsto zaspale. A djevojcica je cijelu noc provela kao u nekom
polusnu, gledala kroz prozor zvijezde nad crnom sumom: toliko zvijezda koliko ih nikad nije vidjela.
Osluskivala je glasove koji svu noc nisu prestajali da zamore oko vatara, i tako se zanosila u san; pa bi
je onda konjsko rzanje ili nocna svjezina budili; slusajuci ponovo zagor i glasove, nije mogla nikako
da razabere i da sazna: kada sana a kad je budna.
Sutra u rano jutro odose vrelu.
Prvo se ulazilo u jednu nisku i polumracnu sobu, u kojoj se svlacilo. Podnice su bile mokre
i natrule. Pored zidova su stajale drvene klupe na kojima su ostavljane haljine. Otale se niz tri drvena
basamaka silazilo u vecu i malo svijetliju prostoriju u kojoj je bio basen. Sve je bilo od kamena. Kroz je
bio kamenit, sveden, a visoko pri vrhu bili su mali okrugli otvori, kroz koje je padala cudna svjetlost
u mlazevima. Koraci su odjekivali i kameni svod je uvecavao i vracao svaki i najmanji zvuk. Sum vode odbijao
se od svodova i umnogostrucen i uvecan ispunjavao cio prostor, tako da se moralo vikati pri govoru.
A ta vika se opet lomila i udvajala pod svodovima. Isparavanje je otezavalo dah. Sa zidova i svodova se
cedila voda, ispod koje se hvatala zelena siga, kao u pecinama.
Voda je padala u debelom mlazu iz jednog kamenog oluka. Bila je topla, bistra, puna
srebrnastih mjehurica; razlivala se po kamenom basenu, i tu je od sivih ploca dobivala zelenkastu boju.
Naizmjence su se kupali, muskarci pa zene. Kad je dosao red na zene, nastade guranje,
prepirka i dozivanje. Jedne su odjevene, samo se izule i gaze vodu koja im je do koljena, druge se skinule
sve do kosulje. Nerotkinje cuce do vrata u vodi i sklopljenih ociju sapucu molitve. Neke hvataju vodu s
mlaza u dlanove i ispiraju grlo, usi i nozdrve. I svaka je toliko zauzeta molitvom i mislju o ozdravljenju
da niko ni od koga ne zazire, kao da jedna drugu i ne vide. Mlo se poguraju i porjeckaju radi mjesta, pa
odmah opet zaborave i svoju prepirku i jedna drugu.
Stara Bademlicka i zaova joj uvode djevojku u vodu. Iako su svi zaneseni i zabavljeni svak
o sebi, opet njima svi prave mjesta, jer bogat i otmen svijet ne gubi nikad i nigdje svoje prvenstvo.
Onako zgrcena, djevojka drhti i boji se vode i svijeta. Ali se pomalo sve dublje spusta u vodu, kao da zeli da
se sakrije. I da je ne pridrzavaju izpod pazduha, ona bi sjela na dno. I ovako joj je voda dolazila do
podbratka. Nikada u zivotu nije vidjela toliko vode ni cula toliko glasova i cudne jeke. Samo pokatkad, kad bi
usnila da je zdrava, da moze da hoda i trci, sanjala je da se sa ostalom djecom kupa u nekoj vodi, i da joj
po tijelu poigravaju, ovako kao sada, bezbrojni svijetli i sitni mjehurici. Zanosila se. Kao iz sve vece
daljine cula je glasove zena oko sebe. Osjeti kako je nesto golica po ocima. Steze cvrsce vjedje, ali golicanje
ne prestade. Konacno s mukom otvori oci. Kroz jednu od onih okruglih rupa na svodu prodirao je mlaz sunca
i padao joj na lice. U svijetlu je titrala i dizala se vodena para, kao sitna prasina, zelena, modra i zlatna.
Bolesnica je isla pogledom za njom. Odjednom zadrhta i trznu se nekoliko puta, pa poce s naporom da se dize iz
vode. Iznenadjene, majka i tetka joj pocese da je pustaju, pridrzavaju je sve slabije. A zgrcena i uzeta
djevojcica odjedno mse ispravi, kao nikad dotle, pusti ruke koje su je podrzavale sa strane i, jos uvijek
malko pognuta, podje polgano i nesigurno kao malo dijete. Rasiri ruke. Na tankoj i mokroj kosulji ukazase se
malene dojke tamnorumenih vrhova. Izmedju teskih trepavica bljesnu vlazan sjaj. Pune usne se razvukose
u neocekivan, tup i culan osmijeh. Podize glavu i, zagledana gore, visoko , u onaj mlaz svjetla, viknu
odjednom nekim neocekivano jasnim i prodirnim glasom:
-- Eno ga, silazi na oblacima! Isuse! Isuse! Aaah . . .!
Nesto stravicno i svecano bilo je u tom glasu. Sve se zene povise pod njim. Niko se nije
usudjivao da podigne glavu i pogleda bolesnicu ili njeno prividjenje, ali sve su ga osjecale nad sobom.
Neke pocese na sav glas da se mole, neke su se zagrcavale i molitva im se pretvarala u plac i glasno jecanje.
Culo se kako se biju rukama u mokre grudi. I svi su ti glasovi bili neobicni i cudni, kakve ljudi daju od sebe
samo onda kad su u zanosu od bola ili radosti, i kad zaborave ljudski obzir i stid. A zvonka jeka je te
glasove uvecavala i otezala, i sve se to mijesalo sa hukom vode koja je jednolicno i sumno padala sa visine.
Jedina koja nije prignula glavu bila je stara Bademlicka. Ona se popela na drugi basamak,
tako da je samo do clanaka jos bila u vodi, i otale napregnuto i strogo posmatrala kcer, i njene pokrete
kao u snu, i nov smijesak na njenom licu. I onda odjednom, odgurnusi zaovu, pridje djevojci, obujmi je oko pasa,
poduhvati drugom rukom ispod koljenja, i gnjevnim, krupnim koracima, kao da skriva neku sramotu, iznese je
u sobu gdje su bile haljine.
Tu je bilo polumracno i tiho. Spusti dijete. Ogleda se. Nema nikog. Mala je od nagle promjene
drhtala i, ponovo zgrcena, lezala na goloj zemlji; ali joj je na licu jednako ostao onaj razliven i nezdrav
osmijeh culnog blazenstva.
Iz banje su dopirali glasovi molitve i povici o cudu i ozdravljenju. A stara je stajala
nepomicna, porazena, jos stroza i teza nego obicno. Jer, jedino ona je znala da je to Bademlica smijesak,
i da tu nema zdravlja i da je sve bilo uzalud. I kao da je jedva cekala da pobjegne od svijeta i da
ostane nasamo sa Bogorodicom, s kojom ima jos nerijesen zavjet, ona se okrenu prema mracnom kutu i prosapta
priguseno i ostro:
-- Uzmi je sebi! Uzmi je sebi!
Ponovila je nekoliko puta te rijeci, i nije se ni osvrtala na djevojcicu koja je drhtala
pored njenih nogu.
|