Točno u 4:00 poslije podne se čuje Albinoni Adagio in G Minor, dok rasturaju Sarajevo i snajperi siju strah. Svi stali s popodnevnom kavom i rahatlokumom i zinuli očarani melankoličnim zvukom s violenčela majstora Vedrana Smailovića.
Glazba u kontrastu s katastrofom je kliše po kojem su jahali mnogi s uvijek istim, očaravajućim efektom. Toga je svjestan Steven Galloway, kanadski autor, toga su bili svjestni Steven Spielberg u Schindler List, Dušan Kovačević i Slobodan Šijan u Tko to tamo peva, James Cameron u Titanicu, i k tome slično. Dodajte na listu, Vaša je.
Što je daleko važnije je upečatljiva umjetnička snaga scene koja čini stradanja u ratovima, u svim vremenima i na svakom mjestu, nepotrebnim i besmislenim. Steven Galloway je nadišao samog sebe. Čestitam.

Moja ocena: