EPILOG
'Izvod iz Hadi Benotinog tajnog sažetka o otkrićima u Dar-Des-Balatu':
Evo izveštaja Manjine. Mi ćemo se, razume se, povinovati odluci Većine da sprovedemo brižljivo proveravanje, uređivanje i cenzuru dnevnika iz Dar-es-Balata, ali se naši razlozi moraju čuti. Mi shvatamo zanimanje Svete Crkve za ove spise, ali nam pažnji nije izmakla ni njihova opasnost. Delimo želju Crkve da Rakis i Sveti rezervat Podeljenog Boga ne postanu 'jalova apstrakcija za nespretne turiste'.
Sada, međutim, kada su svi dnevnici, čija je autentičnost utvrđena i koji su prevedeni u našim rukama pomalja se jasan oblik ustrojstva Atreida. Kao žena koju su Bene Geseriti obrazovale tako da razume puteve naših predaka, imam prirodnu želju da podelim sa vama saznanje do koga smo došli - saznanje koje pretpostavlja nešto znatno više od pukog pretvaranja Dine u Arakis, pa ponovo u Dinu, odnosno u Rakis.
Interesi istorije i nauke moraju se zadovoljiti. Dnevnici bacaju novu važnu svetlost na onu zbirku ličnih prisećanja i biografija iz Dankanovih dana, zbirku poznatu pod naslovom Stražarska Biblija. Ne možemo olako preći preko poznatih zakletvi: "Tako mi hiljadu Ajdahovih sinova" i "Tako mi devetoro Sioninih kćeri!" Istrajan kult Sestre Čenoeh zadobija, zahvaljujući otkrićima dnevnika, novi značaj. Razume se, i stav Crkve o Judi Naili nalaže brižljivo preispitivanje.
Mi koji činimo Manjinu moramo podsetiti političke cenzore da nam jadni peščani crvi iz njihovog rezervata na Arakisu ne mogu obezbediti alternativu za Iksijanske navigacione mašine, kao što ni sićušne količine melanža koje se nalaze pod kontrolom Crkve ne mogu da predstavljaju neku stvarnu trgovačku pretnju za proizvode iz tleilaške radionice. Ne! Mi dokazujemo da se mitovi, Usmena Predanja, Stražarska Biblija, pa čak i Svete knjige Podeljenog Boga moraju sravniti sa dnevnicima iz Dar-es-Balata. Svaka istorijska referenca u odnosu na Raštrkavanje i Gladne Godine mora se izvući na videlo i preispitati! Čega imamo da se bojimo? Nijedna iksijanska mašina ne može da učini ono što smo učinili mi, potomci Dankana Ajdaha i Sione. Koliko smo samo vaseljena naselili? Niko to ne može čak ni naslutiti. Nikada nijedna osoba neće to moći pouzdano da sazna. Da li se Crkva pribojava povremenih proroka? Mi znamo da nas vizionari ne mogu videti, niti predvideti naše odluke. Ne postoji smrt koja može da zadesi čitavo čovečanstvo. Moramo li se mi od Manjine pridružiti našim sadruzima u njihovom Raštrkavanju, pre nego što nas čuju? Moramo li da ostavimo prvobnitno jezgro čovečanstva u neznanju i neobaveštenosti? Ako nas Većina protera, znate da nas niko, nikada više, neće moći da pronađe!
Mi ne želimo da odemo. Ovde nas zadržavaju crni biseri u pesku. Opčinjeni smo načinom na koji Crkva koristi te bisere 'kao sunce razumevanja'. U ovom pogledu, nijednom razboritom čoveku ne mogu da izmaknu otkrića u dnevnicima. Prema opštem priznanju nepostojanja, ali vitalna upotreba arheologije mora da dočeka svoj dan. Baš kao što nas primitivna mašina pomoću koje je Leto II skrivao svoje dnevnike može da pouči jedino o razvoju naših mašina, tako se i toj drevnoj svesti mora dopustiti da nam se obrati. Bio bi zločin kako prema istorijskoj tačnosti tako i prema nauci ako bismo napustili pokušaje da komuniciramo sa tim 'biserima svesti', kojima su mesto odredili dnevnici. Da li je Leto II izgubljen u svojim beskrajnim snovima ili će se možda ponovo prdbuditi u našem vremenu i dovesti do pune svesti kao skladište istorijske tačnosti. Kako se Sveta Crkva može plašiti ovakve istine?
Kao Manjina, ne sumnjamo da istoričari moraju da oslušnu ovaj glas iz naših prapočetaka. Čak i da su posredi samo dnevnici, morali bismo da ih saslušamo. Moramo da oslušnemo našu budućnost najmanje onoliko godina koliko su godina dnevnici ležali skriveni u našoj prošlosti. Nećemo pokušavati da predviđamo otkrića do kojih bi tek moglo doći na ovim stranicama. Velimo jedino da će se do njih morati doći. Kako možemo da okrenemo leđa najvažnijem u našem nasleđu? Kao što pesnik Lon Bramslis reče: "Mi smo fontana iznenađenja!"
|