44.

     Većina civilizacija zasnovana je na kukavičluku. Veoma je lako civilizovati ljude učeći ih kukavičluku. Razvodniš merila koja bi ih vodila do hrabrosti. Sputaš volju. Podeliš prohteve. Omeđiš obzorja. Doneseš zakone za svaki pokret. Poričeš postojanje haosa. Čak i decu učiš da dišu lagano. Krotiš.

     'Ukradeni dnevnici'

     Ajdaho se užasnuo kada je prvi put izbliza ugledao selo Tuono. Zar je ovo bio dom Slobodnjaka?
     Odred Ribogovornica poveo ih je iz Citadele u praskozorje. Ajdaho i Siona bili su strpani u veliki ornitopter, koji su pratila dva manja stražarska broda. Samo putovanje bilo je sporo i trajalo je skoro tri časa. Prizemili su se kraj ravnog, okruglog hangara od plastikamena koji se nalazio gotovo kilometar od sela, odvojen od njega starim dinama kojima su oblik davali zasadi oskudne trave i retko kržljavo žbunje. Dok su se spuštali izgledalo je da Zid koji se pružao odmah iza sela raste sve više i više, dok je selo nestajalo ispod takve neizmerne veličine.
     "Muzejski Slobodnjaci uglavnom su nezagađeni tehnologijom koja potiče izvan ove planete", objasni im Naila dok je pratnja smeštala 'toptere u niski hangar. Jedna Ribogovornica iz odreda već je bila odjurila prema Tuonu, sa zadatkom da najavi njihov dolazak.
     Za vreme čitavog puta Siona je uglavnom ćutala, ali je u potaji pomno proučavala Nailu.
     Dok su hodali preko dina obasjanih jutarnjom svetlošću Ajdaho je neko vreme pokušavao da zamisli da se vratio u one stare dane. Među zasadima video je pesak, a u doljama između dina bilo je spržene zemlje, žute trave i bodljikavih grmova. Tri lešinara, sasvim raširenih krila, kružili su pod nebeskim svodom - Slobodnjaci su to nazivali 'tragati sa visine'! Ajdaho pokuša da objasni ovo Sioni, koja je koračala pored njega. "Lešinari počinju da te zabrinjavaju tek kad počnu da se spuštaju."
     "Pričali su mi već o lešinarima", reče ona hladno. Ajdaho opazi znoj na njenoj gornjoj usni. Iz odreda koji ih je tesno opasivao dopirao je začinski zadah znoja. Njegova mašta nije bila na visini zadatka da razluči razlike između prošlosti i ovog vremena. Pustinjska odela koja su Ribogovornice nosile služila su više za prikazivanje nego za delotvorno prikupljanje telesne vode. Nijedan pravi Slobodnjak ne bi poverio svoj život jednom takvom odelu, čak ni ovde, gde je vazduh mirisao na obližnju vodu. Osim toga, Ribogovornice iz Nailinog odreda nisu hodale u slobodnjačkoj tišini. Čavrljale su izmedu sebe kao deca.
     Siona je išla pored njega, natmurena i povučena u sebe, često pogledajući na široka mišićava leđa Naile koja je koračala nekoliko metara ispred odreda.
     Šta je bilo između ove dve žene? pitao se Ajdaho. Činilo se da je Naila odana Sioni, skačući na svaku Sioninu reč, pokoravajući se svakom njenom ćefu... osim što nije htela da odstupi od naređenja koja su ih dovela u selo Tuono. Pa ipak, Naila se pokoravala Sioni i nazivala je 'Zapovednicom'. Postojalo je nešto duboko između njih dve, nešto što je, bez sumnje, kod Naile izazivalo strahopoštovanje i zebnju.
     Konačno su stigli do jedne padine koja se spuštala u selo i do Zida iza njega. Iz vazduha Tuono je nalikovao grozdu svetlucavih pravougaonika tik izvan senke Zida. S ove male razdaljine, međutim, bio je sveden na grozd natrulih koliba, a izgledao je još ubogije zbog pokušaja da se ukrasi. Na zidovima zgrada komadićima sjajnih minerala i krhotinama metala bili su izbrazdani dekorativni crteži. Jedna dronjava zelena zastava lepršala je na metalnoj šipki postavljenoj na vrh najviše građevine. Povremen lahor donosio je do Ajdahovih nozdrva miris đubreta i otvorene kanalizacije. Središnja ulica sela pružala se ka njima preko peska sa retkim zasadima, završavajući se krzavom ivicom razbijenog pločnika.
     Svečano odeven odbor za doček čekao je u blizini zgrade sa zelenom zastavom, stojeći sa Ribogovornicom - glasnicom koju je Naila paslala ispred njih. Ajdaho je prebrojao osam članova odbora: sve sami muškarci, obučeni u tamnosmeđe odore, koje su naizgled predstavljale pravu slobodnjačku nošnju. Ispod kapuljače jednog od članova odbora mogla se nazreti zelena traka oko glave. Bio je to bez sumnje naib. Sa strane čekala su deca sa cvećem. U sporednim ulicama u pozadini mogle su se videti žene sa crnim kapuljačama kako vire iza uglova. Na Ajdaha je čitav prizor delovao mučno.
     "Hajde da završimo s tim", reče Siona.
     Naila klimnu i povede skupinu niz strminu ka ulici. Siona i Ajdaho su se držali nekoliko koraka iza nje, a ostatak odreda raštrkano je išao za njima. Ribogovornice su sada šarale pogledima unaokolo sa neprikrivenom radoznalošću.
     Kada se Naila približila odboru onaj sa zelenom trakom oko glave istupi napred i pokloni se. Kretao se kao neki starac, ali Ajdaho primeti da on nije bio star čovek, možda jedva srednjih godina, glatkih obraza, zatupastog nosa bez ožiljaka od cevi za disanje kroz filter. A tek oči! Oči su otkrivale jasno ocrtane zenice, a ne ono potpuno plavetnilo začinske zavisnosti. Oči su mu bile kestenjaste. Kestenjaste oči u jednog Slobodnjaka!
     "Ja sam Garun", reče čovek kada se Naila zaustavila ispred njega. "Ja sam naib ovog mesta. Izražavam vam slobodnjačku dobrodošlicu u Tuono..."
     Naila pokaza preko ramena na Sionu i Ajdaha koji se zaustaviše odmah iza nje. "Jesu li pripiemljene odaje za tvoje goste?"
     "Mi, Slobodnjaci, poznati smo po svojoj gostoljubivosti", odgovori Garun. "Sve je spremno."
     Ajdaho se namršti na opore mirise i zvuke ovog mesta. Bacio je pogled kroz otvorene prozore zgrade sa zastavom sa njegove desne strane. Zar barjak Atreida da se ovde vijori? Iza prozora se pružala dvorana sa niskom tavanicom, na čijem je suprotnom kraju stajala jedna mala zasvođena platforma. Video je redove stolica i ćilime boje kestena na podu. Sve ovo se uklapalo u sliku pozornice, mesta za zabavu turista.
     Zvuk nogu po pesku ponovo je usmerio Ajdahovu pažnju na Garuna. Deca su se tiskala oko odbora, pružajući bukete drečavocrvenog cveća svojim prljavim rukama. Cveće je bilo uvelo.
     Garun oslovi Sionu, ispravno uočivši zlatni širit zapovednice Ribogovornica na njenoj uniformi.
     "Da li želite da pogledate izvođenje naših slobodnjačkih obreda?" upita on. "Možda muziku? Ples?"
     Naila je primila kitu cveća od jednog deteta, pomirisala ga i kinula.
     Jedan drugi mališan pružio je cveće prema Sioni, podigavši svoje razrogačene oči ka njoj. Uzela je cveće, uopšte ne pogledavši dete. Ajdaho je samo, kada su mu se približila, mahnuo deci da se sklone u stranu. Ona su oklevala, zureći u njega, a onda su ga žurno zaobišla uputivši se ka ostatku odreda.
     Garun se obrati Ajdahu: "Ako im date nekoliko novčića oni vam neće dosađivati."
     Ajdaho se naježi. Zar se ovako vaspitavaju slobodnjačka deca?
     Garun ponovo upravi pažnju na Sionu. Dok ga je Naila slušala, Garun poče da potanko objašnjava raspored svoga sela.
     Ajdaho se odvoji od njih i krenu niz ulicu, zapažajući kako se pogledi upravljaju prema njemu a onda izbegavaju njegove oči. Osetio je da ga ukrasi na površini zgrada duboko vređaju, jer nijedan od njih nije uspevao da prikrije znake raspadanja. On baci pogled ka jednom otvorenom ulazu auditorijuma. U Tuonu je bilo oporosti, nečeg što se upiralo da izbije iz uvelog cveća i servilnog Garunovog glasa. U neko drugo vreme i na nekoj drugoj planeti ovo bi bilo magareće selo - seljaci opasani užetom, koji su tiskaju napred mašući svojim molbama. Mogao je da čuje molećivost i cviljenje u Garunovom glasu. Ovo nisu bili Slobodnjaci! Uboga stvorenja živela su na rubu stvarnosti, pokušavajući da zadrže komadiće prastare celine. Pa ipak, ta izgubljena stvarnost klizila je sve dalje iz njihovih ruku. Šta je Leto stvorio ovde? Ovi Muzejski Slobodnjaci bili su izgubljeni za sve osim za golo postojanje i deklamovanje naučenih starih reči koje nisu razumeli i koje čak nisu ni ispravno izgovarali!
     Vrativši se do Sione Ajdaho prionu na proučavanje kroja Garunove odore, zapazivši da je bila tesna usled potrebe da se štedi na tkanini. Ispod odore se mogla videti siva glatkoća pustinjskog odela. Nijedan pravi Slobodnjak nikad ne bi dozvolio da mu pustinjsko odelo na ovaj način bude izloženo sunčevoj svetlosti! Ajdaho pređe pogledom po ostatku delegacije, primećujući jednako štedljiv odnos prema tkanini. To je odavalo njihovu emocionalnu sputanost. Ovakva odeća nije dozvoljavala široke gestove i slobodu pokreta. Odelo je bilo tesno i ograničavajuće, sasvim u skladu sa umutrašnjim stanjem svih ovih ljudi.
     Pokrenut gađenjem, Ajdaho odjednom iskorači napred i razgrnu Garunovu odeždu da bi pogledao pustinjsko odelo. Baš kao što je pretpostavio! Odelo je bilo još jedna prevara bez rukava - bez crpki u čizmama!
     Garun ustuknu, stavivši ruku na dršku noža za pojasom koji je Ajdaho razotkrio. "Hej! Šta to radiš?" uzviknu Garun svadljivim glasom. "Slobodnjak se ne dira na takav način!"
     "Ti, Slobodnjak?" uzvrati Ajdaho. "Ja sam živeo sa Slobodnjacima! Borio sam se na njihovoj strani protiv Harkonena! Umro sam sa istinskim Slobodnjacima! Ti? Ti si varalica."
     Garunovi prsti na dršci noža pobeleše. On se obrati Sioni. "Ko je ovaj čovek?"
     Naila odgovori: "Ovo je Dankan Ajdaho."
     "Gola?" Garun se okrenu i pogleda Ajdaha. "Nikada nismo videli tvoje dvojnike ovde."
     Ajdaho oseti da ga je gotovo nadvladala iznenadna želja da zbriše ovo mesto, makar ga to koštalo života; da uništi ovaj ponižavajući život koji je mogao da bude beskrajno ponavljan u izvođenju ljudi koji nisu odista marili za njega. Jedan stariji model, da! Ali ovo nisu bili Slobodnjaci.
     "Izvuci nož ili makni ruku sa njega", uzviknu divlje Ajdaho.
     Garun trže ruku sa noža. "To i nije pravi nož", reče on.
     "Samo ukras". Glas mu postade živahan. "Imamo mi i prave noževe, čak i kris-noževe! Čuvamo ih zaključane u izložbenim vitrinama."
     Ajdaho ne mogade da se uzdrži. Zabacio je glavu i gromko se nasmejao. Siona se osmehnu, ali ih je Naila samo zamišljeno posmatrala, dok se ostatak odreda Ribogovornica zbio u uži krug oko njih i pomno motrio šta se događa.
     Smeh je na čudan način delovao na Garuna. Oborio je glavu i čvrsto sklopio šake, ali ne pre no što Ajdaho primeti kako mu podrhtavaju. Kada je Garun ponovo podigao pogled, uputio ga je Ajdahu ispod teških obrva. Ajdaha najednom prođe volja za smehom. Bilo je to kao da je neka strahovita čizma pretvorila Garunov ego u čudljivu poniženost. U njegovim očima ogledalo se netremično iščekivanje. Iz razloga koji sebi nije umeo da objasni Ajdaho se tog časa seti jednog mesta iz Narandžaste Katoličke Biblije. Zapitao se: Da li su ovo nišči duhom koji će nas sve nadživeti i naslediti vaseljenu?
     Garun se nakašlja a zatim reče: "Možda gola Dankan Ajdaho želi da vidi naše običaje, naše obrede i da ih sam oceni?"
     Ajdaho oseti postiđenost zbog ovakvog žalobnog zahteva. Stoga odgovori bez razmišljanja: "Naučiću vas svemu što znam o Slobodnjacima." Uspravio je pogled i video da ga Naila smrknuto posmatra. "Tako će nam brže proći vreme", dodade on. "I ko zna? Možda ćemo ovom tlu uspeti da vratimo ponešto od starog istinskog slobodnjačkog duha."
     Siona upade: "Nema potrebe da se izmotavamo izvodeći stare kultne igre! Povedi nas u naše odaje."
     Naila obori glavu, u očiglednoj nelagodnosti, i prozbori ne gledajući Sionu. "Zapovednice, ima jedna stvar koju se nisam usudila da vam kažem."
     "Da moraš po svaku cenu da obezbediš da ostanemo u ovom smrdljivom mestu", reče Siona.
     "Oh, ne!" Naila podiže oči prema Sioni. "Gde biste mogli da odete? Na Zid se ne možete popeti, a iza njega je ionako samo reka. U drugom pravcu pruža se Sarer. Oh ne... posredi je nešto drugo." Naila zavrte glavom.
     "Reci već jednom", odseče Siona.
     "Izdata su mi stroga naređenja, zapovednice, koja ne smem da pogazim." Naila obuhvati pogledom ostale članove ovog odreda a onda ga ponovo zaustavi na Sioni. "Vi i... Dankan Ajdaho treba da budete smešteni zajedno."
     "Naređenje mog oca?"
     "Zapovednice, rekli su mi da je to naređenje samog Bogocara i da ne smemo da se oglušimo o njega."
     Siona se unese Ajdahu u lice. "Sećaš li se mog upozorenja Dankane, kada smo poslednji put razgovarali u Citadeli?"
     "Sa svojim rukama mogu da činim šta želim", osorno uzvrati Ajdaho. "Mislim da nemaš nikakvih sumnji u pogledu mojih želja."
     Pošto se kratko nakloni Siona se okrenu od njega i pogleda Garuna. "Kakvog značaja ima gde ćemo spavati u ovom odvratnom mestu? Vodite nas u naše odaje."
     Garunova reakcija je, prema Ajdahovom sudu, bila očaravajuća - okrenuo je glavu prema goli, uvukao lice u slobodnjačku kapuljaču i konačno u potaji zavrenički namignuo. Tek tada Garun ih povede niz prljavu ulicu.