42.

     Još jednom u probijanje breše, dragi prijatelji, pomisli on suzdržavši ironičan osmeh namenjen vlastitoj glumačkoj veštini.
     Ukoliko ima dovoljno vremena da se pokoljenja razviju, grabljivica proizvodi kod svoje žrtve posebna prilagođavanja u korist opstanka, koja opet, putem kružnog dejstva povratne sprege, proizvode promene u grabljivici koje dalje, sa svoje strane menjaju žrtvu - i tako dalje, i tako dalje i tako dalje. Mnoge sile čine isto. Među takve sile možete da svrstate i religije.

     'Ukradeni dnevnici'

     "Gospodar mi je naredio da vam kažem da je vaša kćer živa."
     Naila saopšti ovu vest Moneu pevušećim glasom, osmotrivši preko stola radne sobe priliku upravnika koji je sedeo usred zbirke zabeleški, papira i raznovrsnih instrumenata za vezu.
     Moneo čvrsto pritisnu dlanove jedan o drugi i pogleda naniže u izduženu senku koju su sunčevi zraci poznog popodneva bacali na sto prolazeći kroz draguljima ukrašeno drvo njegovog pritiskača za hartiju.
     Ne podižući pogled prema Nailinoj stamenoj prilici koja je stajala na propisnoj razdaljini preko puta njega, on je upita: "Jesu li se oboje vratili u Citadelu?"
     "Da."
     Moneo pogleda kroz prozor sa leve strane, ne primećujući, zapravo, kremeniti rub tame koja je lebdela nad obzorjem Sarera, niti pohlepni vetar što je prikupljao zrnca peska sa vrha svake dine.
     "Ono pitanje o kome smo ranije raspravljali?" upita je on napola odsutno.
     "Sređeno je."
     "Vrlo dobro." Mahnuo je rukom u znak otpuštanja, ali Naila ostade da stoji ispred njega. Iznenađen, Moneo se usredsredi na nju prvi put od kako je ušla.
     "Je li nužno da ja lično tome prisustvujem?" Progutala je pljuvačku. "Venčanju."
     "Gospodar Leto je tako zapovedio. Ti ćeš jedina biti tamo sa laserskim pištoljem. To je čast."
     Ostala je u pređašnjem stavu, dok joj je pogled bio uprt negde iznad Moneove glave.
     "Da?" podstaknu je on.
     Nailina krupna četvrtasta vilica zgrči se nekoliko puta, a onda ona reće: "On je Bog, a ja sam smrtna." Zatim se naglo okrenu i napusti radnu sobu.
     Moneo se nejasno zapita šta je to zabrinjavalo ovu glomaznu Ribogovornicu, ali mu se misli kao strelica busole namah okrenuše Sioni.
     Preživela je kao i ja. Siona je sada posedovala unutrašnje čulo koje joj je kazivalo da je Zlatna Staza ostala neprekinuta. Kao što ga i ja imam. Nije, međutim, u tome otkrio osećaj deobe, ništa što bi učinilo da se oseća bliži svojoj kćeri. To je bilo breme koje će neumitno sputati njenu pobunjeničku prirodu. Nijedan Atreid nije mogao protiv Zlatne Staze. Leto se već odavno pobrinuo za to.
     Moneo se podseti svojih pobunjeničkih dana. Svake noći nova postelja i stalna nužda za bežanjem. Paučina njegove prošlosti prionu mu uz um, lepeći se za njega ma koliko se upirao da se otrese mučnih sećanja.
     Siona je stavljena u kavez. Kao što sam ja bio stavljen u kavez. Kao što je i jadni Leto bio stavljen u kavez.
     Zvonjava koja je označavala dolazak noći provali mu u misli i upali svetla u radnoj sobi. Spustio je pogled na još nezavršen posao oko priprema za venčanje Bogocara i Hvi Noree. Toliko posla! Pritisnuo je dugme za poziv i od jedne Ribogovornice akolitke zatražio da mu donese čašu vode, pa zatim da poruči Dankanu Ajdahu da ga poseti u radnoj sobi.
     Ubrzo se vratila sa vodom i postavila čašu pored njegove leve šake na stolu. Zapazio je dugačke prste, prste sviračice na liuti, ali nije podigao pogled da joj vidi lice. "Poslala sam po Ajdaha", reče ona.
     On klmnu i prionu na posao. Čuo ju je kako odlazi i tek tada podiže oči da bi popio vodu.
     Neki žive život kao letnji moljci, pomisli on. Ali moje breme je beskrajno.
     Voda je bila bez ukusa. Prožela mu je čula, učinivši mu telo tromim. Zagledao se u boje zalaska sunca u Sareru dok su se pretapale u tamu, razmišljajući da bi trebalo da vidi lepotu u tom poznatom prizoru; ali sve na šta je mogao da misli bilo je da se ta svetlost menjala prema sopstvenom ustrojstvu. Ja na to nemam nikakvog uticaja.
     S potpunim mrakom jačina svetlosti u njegovoj radnoj sobi automatski se pojača, donoseći sobom i jasnoću misli. Osećao se potpuno spremnim za susret s Ajdahom. Tog čoveka je valjalo naučiti određenim nužnostima i to veoma brzo.
     Moneova vrata se otvoriše i ponovo se na njima ukaza akolitka. "Hoćete li sada da jedete?"
     "Kasnije." Kada je htela da ode, on podiže ruku. "Hoću da ostaviš vrata otvorena."
     Ona se namršti.
     "Možeš da sviraš svoju muziku", reče on. "Hoću da je slušam."
     Imala je glatko, ovalno, gotovo detinje lice koje se širilo kada bi se nasmejala. Ona se okrenu sa osmehom na usnama.
     Odmah potom iz susedne prostorije začu zvuke biva laute. Da, mlada akolitka imala je dara. Bas žice podsećale su na dobovanje po krovu, a ispod njih se čulo šaputanje srednjih žica. Možda će jednog dana moći da pređe na baliset. Poznao je pesmu: duboko šumeće sećanje na jesenji vetar na neke udaljene planete gde nisu znali za pustinju. Tužna muzika, žalosna muzika, pa ipak puna divote.
     To je vapaj zatvorenih u kavezu, pomisli on. Sećanja na slobodu. Ova misao mu se učini čudnom. Da li je uvek sloboda zahtevala pobunu?
     Lauta utihnu. Do njega dopreše zvuci dubokih glasova i Ajdaho uđe u radnu sobu. Moneo ga je posmatrao kako ulazi. Varka svetlosti učinila je da Ajdahovo lice izgleda kao groteskna maska sa prorezima umesto očiju. Seo je bez pitanja preko puta Monea i varke namah nestade.
     Samo još jedan Dankan. Preodenuo se u jednobojnu crnu uniformu bez činova.
     "Postavio sam sebi neobično pitanje", reče Ajdaho. "Drago mi je što si me pozvao. Želim da mi ti odgovoriš na to pitanje. Šta je to, Moneo, što moj prethodnik nije nikako naučio?"
     Ukočen od iznenađenja, Moneo se uspravi u stolici. Ovo pitanje bilo je potpuno suprotno prirodi Dankana! Da li je, posle svega, moguće da su Tleilaksi u ovog ugradili neku osobenu razliku.
     "Šta te je podstaklo na ovakvo pitanje?" upita Moneo.
     "Razmišljao sam kao Slabodnjak."
     "Ti nisi Slobodnjak."
     "Bio sam bliži tome nego što pomišljaš. Stilgar-naib jednom je rekao da sam verovatno rođen kao Slobodnjak i ne znajući za to dok nisam došao na Dinu."
     "Šta se događa kada razmišljaš kao Slabodnjak?"
     "Setiš se da nikad ne bi trebalo da budeš u društvu sa onim sa kojim bi poželeo da umreš."
     Moneo položi dlanove na površinu stola. Vučji osmeh pređe preko Ajdahovog lica.
     "Šta onda radiš ovde?" upita Moneo.
     "Podozrevam da bi ti, Moneo, mogao da budeš dobro društvo! Pitam se zbog čega te je Leto odabrao za svog najbližeg sadruga?"
     "Prošao sam njegovu proveru."
     "Istu onu koju je tvoja kćer prošla?"
     Čuo je, dakle, da su se vratili. To znači da ga neka Ribogovornica izveštava... osim ako sam Bogocar nije u međuvremenu pozvao Dankana... Ne, čuo bih za to.
     "Provera nikad nije ista", napomenu Moneo. "Ja sam bio primoran da pođem u pećinu-lavirint samo sa torbicom hrane i bočicom esencije začina."
     "I šta si odabrao?"
     "Šta? Oh... ako budeš na proveri, shvatićeš."
     "Postoji Leto koga ne poznajem", reče Ajdaho.
     "Zar ti to nisam rekao?"
     "Ali postoji i Leto kaga ti ne poznaješ", dodade Ajdaho tmurno.
     "Zbog toga što je on najusamljenija osoba koju je ova vaseljena ikada videla", reče Moneo.
     "Ne počinji sa igrama raspoloženja, pokušavajući da pridobiješ moju naklonost", reče Ajdaho.
     "Igre raspoloženja, da. To je vrlo dobro", klimnu Moneo. "Raspoloženja Bogocara su kao reka - mirna tamo gde mu se ništa ne ispreči, penušava i silovita na najmanji nagovoštaj prepreke. Njemu ne valja stati na put."
     Ajdaho se osvrnu po jarko osvetljenoj radnoj sobi, a zatim okrenu pogled ka pomrčini napolju i pomisli na ukroćen tok Ajdahove reke tamo negde daleko odatle. Ponovo usmerivši pažnju na Monea, on upita: "Šta znaš o rekama?"
     "U mladosti sam putovao po njegovim naređenjima. Čak sam jednom poverio život plutajućoj školjki jednog plovila na reci, a onda i moru čije su obale sasvim nestale sa vidika."
     Dok je ovo govorio Moneo oseti da je napipao ključ neke duboke istine o gospodaru Letu. Ova pomisao baci ga u sanjarenje, u razmišljanje o toj dalekoj planeti na kojoj je prokrstario morem od jedne do druge obale. Prve večeri tog putovanja zadesila ga je bura, dok se duboko iz utrobe broda čulo razdražujuće 'sag-sag-sag-sag' mašina u pogonu za koji se nije moglo utvrditi odakle potiče. Stajao je na palubi sa kapetanom. Njegov um bio je stalno zaokupljen zvukom mašina, povlačeći se i ponovo mu se vraćajući poput silnog talasanja vodenih zelenocrnih planina koje su prolazile i dolazile, ponavljajući se u nedogled. Svako obrušavanje kobilice broda otvaralo je meso mora poput pesnice koja smrskava sve pred sobom. Bio je to sulud pokret, vodeni potresi koji su išli gore... gore, dole! Pluća su ga bolela od potisnutog straha. Trzanje broda i more koje je nastojalo da ih proguta - divlje eksplozije masivne vode iz sata u sat, beli klobuci vode koji su se prelivali preko palube, a potom jedno drugo more, pa još jedno...
     Sve ovo je bio ključ za Bogocara.
     On je u isti mah i bura i brod.
     Moneo se zatim usredsredi na Ajdaha koji je sedeo sa one strane stola u hladnoj svetlosti radne sobe. U tom čoveku nije bilo strepnje, već žudnje.
     "Dakle, nećeš da mi pomogneš da naučim ono što ostali Dankani nisu naučili", reče Ajdaho.
     "Oh, pomoći ću ti."
     "Onda, šta je to što nikad nisam uspeo da naučim?"
     "Kako da imaš poverenja."
     Ajdaho se odgurnu od stola i stade da ispitivački posmatra Monea. Kada je ponovo progovorio glas mu je bio oštar i rapav: "Rekao bih, međutim, da sam i previše imao poverenja."
     Moneo je bio neumoljiv. "Na koji način imaš poverenja?"
     "Šta hoćeš time da kažeš?"
     Moneo položi ruke u krilo. "Ti odabiraš muške drugove zbog njihove sposobnosti da se bore i umru na strani pravde onako kako je ti vidiš. Odabiraš žene koje mogu da dopune ovo muško viđenje tebe samog. Ne dozvoljavaš razlike koje mogu da proizađu iz dobre volje."
     Nešto se pokrenu na vratima Moneove radne sobe. On podiže pogled baš u času kada Siona uđe. Zaustavila se, sa rukom na bedru.
     "Pa, oče, vidim da se još služiš svojim starim trikovima."
     Ajdaho se naglo okrenu i prikova pogled za nju.
     Moneo stade da je posmatra, tragajući za znacima promene. Okupala se i obukla čistu uniformu sa crnim i zlatnim obeležjima zapovednice Ribogovornica, ali su joj se na licu i rukama videli tragovi njenog Pustinjskog iskušenja. Bila je smršala, a jagodične su joj kosti stajale isturene. Balzamovo ulje jedva da je uspelo da sakrije naprsline na njenim usnama. Vene su joj štračale po rukama. Oči su delovale prastaro, a izraz lica kao da je pripadao nekom drugom ko je kušao gorku droždinu.
     "Slušala sam vas dvojicu", reče ona. Spustila je ruku sa bedra i stupila dublje u sobu. "Kako se usuđuješ, oče, da govoriš o dobroj volji?"
     Ajdaho je zapazio uniformu. Zamišljeno je napućio usne. Zapovednica Ribogovornica? Siona?
     "Shvatam tvoju ogorčenost", reče Moneo. "I sam sam se jednom tako osećao."
     "Zaista?" Prišla je bliže, zaustavivši se tik pored Ajdaha koji ju je i dalje posmatrao sa zamišljenim izrazom na licu.
     "Veoma sam radostan što te opet vidim živu", reče Moneo.
     "Kakva prijatnost za tebe da me vidiš bezbednu u službi Bogocara", reče ona. "Čekao si toliko dugo da imaš dete, evo sad! Pogledaj kako sam uspela." Ona se polako okrenu i pokaza svoju uniformu. "Zapovednica Ribogovornica. Zapovednica čete sastavljene od jednog vojnika, ali ipak zapovednica."
     Moneo ukroti svoj glas tako da je zvučao hladno i službeno. "Sedi."
     "Radije ću stajati." Ona spusti pogled na Ajdahovo pognuto lice. "Ah, Dankan Ajdaho, moj nesuđeni suprug. Zar ne nalaziš da je ovo zanimljivo, Dankane? Gospodar Leto mi veli da ću se vremenom uklopiti u zapovedničko ustrojstvo Ribogovornica. U međuvremenu, imam jednu pratilju. Znaš li onu po imenu Naila, Dankane?"
     Ajdaho klimnu.
     "Stvarno? Mislim da je možda ja ne poznajem." Siona pogleda Monea. "Da li je ti poznaješ, oče?"
     Moneo slegnu ramenima.
     "Ti govoriš o poverenju, oče", reče Siona. "U koga moćni upravnik Moneo ima poverenja?"
     Ajdaho se okrenu da bi video dejstvo ovih reči na upravnika. Na licu ovog čoveka ogledala se skrhanost potisnutim osećanjima. Srdžba? Ne... nešto drugo.
     "Imam poverenja u Bogocara", reče Moneo. "I u nadi da će vas oboje to nečemu naučiti, zadužen sam da vam prenesem njegove želje."
     "Njegove želje!" uzviknu Siona prezrivo. "Čuješ li ovo Dankane? Naređenja Bogocara sada su želje."
     "Govori samo u svoje ime, Siona", reče Ajdaho. "Znam da imamo malo izbora, ma šta bilo posredi."
     "Uvek imaš mogućnost izbora", reče Moneo.
     "Ne slušaj ga", upade Siona. "Pun je trikova. Oni očekuju da padnemo jedno drugom u zagrljaj i kotimo se baš onako kako je to nekad uradio moj otac. Tvoj potomak, moj otac!"
     Moneovo lice poblede. Obema rukama je zgrabio ivicu svog radnog stola i nagnuo se napred. "Oboje ste budale! Ipak ću pokušati da vas spasem. Uprkos vama, pokušaću da vas spasem."
     Ajdaho opazi da Moneovi obrazi podrhtavaju, a potom i žestinu u njegovim razrogačenim očima, što ga na neki čudnovat način dirnu. "Ja nisam njegov pastuv, ali ću te ipak saslušati."
     "To je uvek greška", reče Siona.
     "Budi mirna, ženo", reče Ajdaho.
     Ona sevnu očima prema vrhu Ajdahove glave. "Ne oslovljavaj me na taj način ili ću ti obmotati vrat oko gležnjeva."
     Ajdaho se ukruti i poče da se okreće.
     Moneo napravi grimasu i mahnu rukom Ajdahu da ostane da sedi. "Upozoravam te, Dankane, da bi ona verovatno mogla to da učini. Ja joj nisam darastao, a nadam se da pamtiš ishod tvog pokušaja napada na mene."
     Ajdaho duboko i brzo udahnu, a zatim polagano izdahnu i na kraju reče: "Reci šta imaš da kažeš."
     Siona dođe do klupe na kraju Moneovog stola i obuhvati pogledom obojicu. "Ovako je mnogo bolje", reče ona. "Pusti ga da kaže svoje, ali ga ne slušaj."
     Ajdaho čvrsto stisnu usne.
     Moneo skide šake sa ivice stala. Zavalio se i prešao pogledom od Ajdaha do Sione. "Pri kraju sam priprema za venčanje Bogocara i Hvi Noree. Želim da za vreme te svetkovine vas dvoje ostanete podalje."
     Siona uputi Moneu upitan pogled. "Tvoja zamisao ili njegova?"
     "Moja!" Moneo uzvrati kćeri oštar pogled. "Zar ti nemaš osećanja časti i dužnosti? Zar nisi ništa naučila boraveći s njim?"
     "Oh, oče naučila sam ono što si i ti naučio! I dala sam reč koju ću održati."
     "Zapovedaćeš, dakle, Ribogovornicama."
     "Kad god mi on ukaže poverenje da zapovedam. Znaš, oče, on je još uvek mnogo podmukliji od tebe."
     "Kuda nas šalješ?" upita Ajdaho.
     "Pod uslovom da se uopšte saglasimo da odemo", reče Siona.
     "Postoji jedno malo selo Muzejskih Slobodnjaka na rubu Sarera", reče Moneo. "Zove se Tuono. To selo prilično je prijatno. Nalazi se u senci Zida. Reka protiče odmah s druge strane. Ima jedan izvor a i hrana je dobra."
     Tuono? upita se Ajdaho. Ime mu je zvučalo poznato. "Nekada je, na putu za Sieč Tabr, postojala kotlina Tuono", reče on.
     "A noći su duge i nema nikakve zabave", dodade podsmešljivo Siona.
     Ajdaho je ošinu pogledom. Ona mu uzvrati istom merom. "On hoće da nas spari i zadovolji Crva", reče ona. "On želi bebe u mom stomaku, nove živote da bi ih izvitoperio i izopačio. Međutim, pre ću ga ubiti no što ću mu to priuštiti!"
     Ajdaho pogleda Monea sa izrazom pometenosti na licu. "A šta ako odbijemo da odemo?"
     "Mislim da ćete otići", reče Moneo.
     Sionine usne se zgrčiše. "Dankane, da li si ikad video neko od tih malih pustinjskih sela? Nema ni traga udobnosti, nema..."
     "Video sam selo Tabur", reče Ajdaho.
     "Sigurna sam da je to prestonica u poređenju sa Tuonom. Naš Bogocar ne bi proslavio svoju svadbu u nekoj gomili blatnih udžerica! Oh, ne, Tuono će sigurno biti hrpa blatnih udžerica bez ikakve prijatnosti, sasvim slično prvobitnim slobodnjačkim nastambama."
     Ajdaho upravi pažnju na Monea i reče: "Slobodnjaci ne žive u blatnim udžericama."
     "Kakvog značaja ima gde oni upražnjavaju svoje kultne igre", podsmehnu se ona.
     I dalje ne skidajući pogled sa Monea, Ajdaho reče: "Pravi Slobodnjaci imaju samo jedan kult, kult ličnog poštenja. Mene više zanima poštenje nego udobnost."
     "Ne očekuj udobnost od mene!" odbrusi Siona.
     "Ništa ne očekujem od tebe", reče Ajdaho. "Kada, Moneo, polazimo za taj Tuono?"
     "Ti ideš?" upita ona.
     "Razmišljam o tome da prihvatim ljubaznu ponudu tvog oca", reče Ajdaho.
     "Ljubaznu ponudu." Ona pređe pogledom od Ajdaha do Monea.
     "Krenućete odmah", reče Moneo. "Odredio sam jednu četu Ribogovornica, na čelu sa Nailom, da vas otprati do Tuona i brine se za vas."
     "Naila?" upita Siana. "Zaista? Hoće li i ona ostati tamo sa nama?"
     "Do dana venčanja."
     Siona polagano klimnu. "Onda prihvatamo."
     "Prihvataj u svoje ime!" odseče Ajdaho.
     Siona se osmehnu. "Izvinjavam se. Mogu li zvanično da zatražim da mi se veliki Dankan Ajdaho pridruži u tom primitivnom utvrđenju gde će, svakako, držati svoje ruke podalje od mene."
     Ajdaho je odmeri ispod obrva. "Ne brini ti o tome gde ću staviti svoje ruke." On pogleda Monea. "Je li to odista tvoja ljubaznost Moneo? Da li me zbog toga šalješ daleko odavde?"
     "To je pitanje poverenja", reče Siona. "U koga on ima poverenja?"
     "Da li ću biti primoran da pođem sa tvojom kćeri?"
     nastojao je da sazna Ajdaho.
     Siona ustade. "Ili ćemo pristati ili će nas Ribogovornice vezati i odneti tamo na najneudobniji mogući način. Možeš to pročitati na njegovom licu."
     "Ja, dakle, zaista, nemam izbora", reče Ajdaho.
     "Imaš izbor koji svako ima", dobaci mu Siona. "Umreti odmah ili kasnije."
     Ajdaho je neprestano gledao Monea. "Kakve su tvoje stvarne namere, Moneo? Možeš li da zadovoljiš moju radoznalost?"
     "Radoznalost je mnoge održala u životu kada je sve ostalo propalo", odgovori Moneo. "Ja nastojim da te održim u životu, Dankane. Nikad ranije nisam to činio."