39.

     Znate li šta gerilci često kažu? Oni tvrde da njihov pobunjenički pokret nije podložan udarima ekonomske krize zbog toga što oni nemaju ekonomiju već su paraziti na onima koje teže da zbace sa vlasti. Te budale naprosto nisu u stanju da sagledaju cenu koju će neminovno morati da plate. Promašaji koji slede iz ovog obrasca neumoljivo se ponavjaju. Vidimo ga kako se ponavlja u sistemima ropstva država blagostanja, beskastinskih religija, podruštvljenih birokratija - u bilo kom sistemu koji stvara i održava zavisnost. Kada si suviše dugo parazit, ne možeš više da opstaneš bez domaćina.

     'Ukradeni dnevnici'

     Leto i Siona ležali su čitav dan u senkama dina, pomerajući se samo onoliko koliko se sunce pomeralo. Podučio ju je kako da se zaštiti pod peščanim pokrovom za vreme podnevne žege; u ravni stena između dina nikada nije postajalo pretoplo.
     U popodnevnim časovima Siona priđe bliže Letu radi toplote, toplote koju je on ovih dana imaao više nego što mu je bilo potrebno.
     Razgovarali su na mahove. Pripovedao joj je o slobodnjačkim vrlinama koje su u svoje vreme krasile ove predele. Pokušala je da napipa ponešto od njegovog tajnog znanja.
     U jednom trenutku, rekao joj je: "Možda će ti to zvučati čudno, ali ovo je mesto gde u najvećoj meri mogu da budem ljudsko biće."
     Njegove reči nisu uspele da je učine svesnom njene ljudske ranjivosti i činjenice da se moglo desiti da ovde skonča. Čak i kad nije govorila, nijednog trenutka nije podizala pokrov za lice.
     Leto je prepoznao nesvesnu pobudu u pozadini ovog propusta, ali je uviđao da bi bilo uzaludno da joj neposredno ukaže na nju.
     Kada je u kasnim popodnevnim časovima noćna studen počela da se prikrada preko pustinje, odlučio je da je razgali pesmama o Dugom putovanju koje nisu bile sačuvane u Usmenim Predanjima. Bilo mu je veoma drago što joj se dopala jedna od njegovih najomiljenijih - 'Lietov marš'."
     "Ova melodija je, odista, prastara", reče on. "Posredi je jedna pesma iz predkosmičke ere sa stare Zemlje."
     "Da li bi hteo da je još jedanput otpevaš?"
     Odabrao je jedan od svojih najlepših baritona, glas davno preminulog umetnika koji je u svoje vreme punio mnoge koncertne dvorane.

     Zid zaboravljene prošlosti
     Skriva me od jednog predivnog vodopada
     Gde se sve vode survavaju
     A igrarije vodenog praha
     Dube pećine u ilovači
     Podno tutnjave bujice.

     Kada je završio za trenutak je ćutala, a onda reče: "Prilično neobična pesma za marširanje."
     "Dopala im se jer su mogli da je sekciraju", reče on neodređeno.
     "Sekciraju?"
     "Pre nego što su naši slobodnjački preci došli na ovu planetu noć je bila doba za kazivanje priča, poezije i pevanje pesama. U vreme Dine, medutim, to se činilo tokom lažne noći, dnevne pomrčine Sieča. Noću su mogli da izlaze i kreću se naokolo... baš kao što mi sada činimo."
     "Ali rekao si da je sekciraju?"
     "Šta ta pesma znači?", upita on.
     "Oh. To je... to je samo pesma."
     "Siona!"
     Razabrala je ljutinu u njegovom glasu i zamukla.
     "Ova planeta je čedo crva", upozori je on, "a taj crv sam ja."
     Odgovorila je sa iznenađujućom nehajnošću: "Onda mi reci šta ona znači."
     "Insekti nemaju više slobode u odnosu na svoju košnicu nego što mi imamo slobode u odnosu na našu prošlost", reče on. "Te pećine postoje, kao i sve poruke ispisane su u vodenom prahu bujice."
     "Draže su mi pesme za igru", reče ona.
     Bio je to lakomislen odgovor, ali Leto odluči da ga iskoristi kao razlog za promenu predmeta razgovora. Počeo je da joj govori o svadbarskim plesovima slobodnjačkih plemena koji su vodili poreklo od kovitlaca što su ih stvarali đavoli prašine. Leto je bio ponosan na svoje pripovedačko umeće. Njena živa pažnja jasno je svedočila o tome da je gotovo mogla da vidi te žene kako se brzo okreću pred njom, kako drevnim kretnjama zabacuju svoje dugačke crne kose koje im se vijore preko davno umrlih lica.
     Kada je konačno završio, noć se već bila gotovo sasvim spustila.
     "Dođi", reče on. "Jutro i veče su i dalje doba obrisa. Da vidimo da li neko deli ovu pustinju sa nama."
     Siona pođe za njim do kreste jedne dine odakle su dugo i pomno osmatrali pustinju koja je postepeno tonula u tamu. Jedino što su uočili bila je jedna ptica visoko iznad njihovih glava koju su očito privukle njihove kretnje. Po zakošenim raširenim krilima i obliku tela, on prepoznade lešinara. Rekao je to Sioni.
     "Čime se hrane?" upita ona.
     "Jedu sve što je mrtvo ili je na umoru."
     Ovo je još jače podstaklo njeno zanimanje, tako da više nije spuštala pogled do utrnuća poslednjih sunčevih zraka koji su pozlaćivali leteća pera usamljene ptice.
     Leto iskoristi trenutak: "Malo je ljudi koji se usuđuju da dođu u moj Sarer. Muzejski Slobodnjaci ponekad zađu ovamo i izgube se. Oni su još jedino dobri u obredima. A potom se ovde opet sve svodi na granice pustinje i ono što ostane iza mojih vukova."
     Čuvši ovo, ona se okrete od njega ali ne pre no što je opazila kako je strast i dalje proždire. Siona je prolazila bolnu proveru.
     "Danju u pustinji ima malo lepote. To je razlog više zbog koga putujemo noću. Za jednog Slobodnjaka predstava dana izjednačena je sa kovitlavim peskom koji briše njegove tragove."
     Kada se okrenula prema njemu oči su joj blistale od neotrtih suza, ali joj lice odavaše sabranost.
     "Šta sve sada ovde živi?" upita ona.
     "Lešinari, nekoliko vrsta noćnih životinja, slučajni ostaci biljnog života iz starog doba, kao i neki podzemni oblici života."
     "Je li to sve?"
     "Da."
     "Zašto?"
     "Zato što su na ovom mestu rođeni, a ja im ne dozvoljavam da upoznaju ništa bolje."
     Sumrak je već gotovo osvojio predeo, prošaran onom iznenadnom plamtećom svetlošću koju je njegova pustinja odavala u ovakvim trenucima. Osmotrio ju je u tom blistavom trenu, otkrivši da još nije razumela njegovu drugu poruku. Znao je da će ta poruka, ipak, stići tamo gde treba i uzeti maha.
     "Obrisi", reče ona, podsetivši ga. "Šta si očekivao da otkriješ kada smo došli ovamo?"
     "Možda ljude u daljini. Nikad nisi načisto."
     "Kakve ljude?"
     "Već sam ti rekao."
     "Šta bi učinio da si ugledao nekog?"
     "Slobodnjački je običaj da ljude u daljini smatraju neprijateljima, sve dok oni ne bace pesak u vazduh."
     Dok je izgovarao ove reči, noć je pala preko njih kao kakva zavesa.
     Siona je pri iznenadnoj svetlosti zvezda postala poput aveti što se lagano kreće. "Pesak?" upita ona.
     "Bačeni pesak je gest sa dubokim smislom. Time se kaže: 'Delimo isto breme. Pesak je naš jedini neprijatelj. To je ono što pijemo. Ruka koja drži pesak ne drži oružje'. Da li shvataš?"
     "Ne!" podrugnu se ona, puna lažnog prkosa.
     "Shvatićeš", reče on.
     Krenula je bez reči duž luka dine, udaljavajući se dugačkim koracima od njega puna srditosti i preteka snage. Leto ju je pustio da odmakne, zagolican činjenicom da je nagonski odabrala ispravan smer kretanja. Moglo se osetiti kako slobodnjačka sećanja naviru u njoj.
     Sačekala ga je na mestu gde se dina spuštala do najniže tačke, da bi potom prešla u narednu. Opazio je da joj pokrov za lice ostao spušten i da slobodno visi. Još nije kucnuo čas da je ukori zbog toga. Pojedine nesvesne stvari morale su imati mogućnost da se razvijaju svojim prirodnim tokom.
     Kada je stigao do nje, ona reče: "Da li je ovaj pravac jednako dobar kao i svaki drugi?"
     "Ako ga se držiš", reče on.
     Ona podiže pogled prema zvezdama i on primeti da je prepoznala Pokazivače severnjače, te slobodnjačke strele koje su vodile njene pretke preko ove zemlje. Zapazio je, medutim, da je to njeno prepoznavanje bilo uglavnom intelektualno. Još nije mogla da prihvati neke druge stvari koje su delovale unutar nje.
     Leto uzdiže svoje prednje režnjeve i zagleda se u predeo ispred sebe, obasjan zvezdanom svetlošću. Kretali su se nešto malo na zapad od pravca severa, putanjom koja je nekad vodila preko grebena Habani i Ptičje pećine do erga ispod Lažnog Zapadnog zida i puta za Vetroviti prolaz. Nijedan od ovih orijentira nije više postojao. On omirisa hladan povetarac koji je nosio miris kremena i više vlage no što je njemu prijalo.
     Siona se još jedanput sama otisnu - ovog puta kretala se sporije, održavajući kurs tako što je povremeno bacala pogled prema zvezdama. Do malopre se oslanjala na njegovu potvrdu ispravnosti putanje, a sada je samu sebe vodila. Osetio je nemir ispod njenih opreznih misli; bile su mu poznate stvari koje su u ovoj fazi iskrsavale. U njoj se začinjala ona snažna privrženost saputnika koja je oduvek bila obeležje pustinjskog naroda.
     Znamo, pomisli on. Ako si razdvojen od svojih drugova, izgubljen si među dinama i stenama. Usamljen putnik u pustinji osuđen je na smrt. Jedino crv ovde živi sam.
     Pustio je da mu dobro izmakne, toliko da više nije mogla da čuje škripanje peska koje je proizvodilo njegovo kretanje. Morala je da razmisli o njegovom ljudskom biću. Računao je da će ona saputnička privrženost raditi u njegovu korist. Siona se mogla slomiti, iako je i dalje bila puna suspregnutog besa - predstavljala je većeg pobunjenika od svih koje je ikad proveravao.
     Leto je klizio iza nje, proveravajući u svesti program uzgajanja, uobličavajući odluke o zameni koje bi ostale nužne ukoliko ona ne bi ispunila očekivanja.
     Kako je vreme proticalo Siona se kretala sve sporije. Prvi mesec bio je visoko na nebu, a drugi poprilično iznad obzorja kada se zaustavila da počine i nešto pojede.
     I Letu je dobro došao ovaj predah. Trenje je uslovilo preovladavanje crva, a i vazduh oko njega bio je pun hemikalija koje je ispustio iz sebe podešavajući telesnu temperaturu. Stvar koju je on nazivao kiseoničkim superpunjačem postojano je lučila, čineći ga jasno svesnim fabrika belančevina i izvora aminokiselina koje je njegovo biće crva obezbeđivalo da bi moglo da ostvari placentni odnos sa njegovim ljudskim ćelijama. Pustinja je ubrzavala njegovo napredovanje ka krajnjem preobražaju.
     Siona se zaustavila u blizini kreste jedne zvezdaste dine. "Je li istia da jedeš pesak?" Upitala je kada se popeo do nje.
     "Istina je."
     Prešla je pogledom preko obzorja optočenog mesečinom. "Zbog čega nismo poneli neko sredstvo za signalizaciju?"
     "Želim da naučiš neke stvari o posedovanjima."
     Ona se okrenu prema njemu. Osetio je njen dah na svom obrazu. Gubila je previše vlage na suvom vazduhu. No i pored toga nije mogla da se seti Moneovog upozorenja. Biće to, van svake sumnje, gorka pouka.
     "Uopšte te ne razumem", reče ona.
     "Pa, ipak, baš ti je to suđeno."
     "Je li?"
     "Kako bi, inače, mogla da mi pružiš nešto vredno zauzvrat za ono što ti ja dajem?"
     "Šta mi ti daješ?" Ove reči odisale su krajnjom gorčinom, kao i nagoveštajem dejstva začina iz njene suve hrane.
     "Dajem ti ovu priliku da budeš sama sa mnom, da deliš sa mnom, a ti trošiš ovo vreme gotovo nemarno. Traćiš ga."
     "Šta si mislio sa onim o posedovanjima?" upita ona. U njenom glasu osetio je zamor, poruku vode koja je počela da urla u njoj.
     "Slobodnjaci su u staro doba bili veličanstveno životni", reče on. "Njihov smisao za lepotu bio je ograničen na ono što je korisno. Nikad nisam sreo pohlepnog Slobodnjaka."
     "Šta bi to trebalo da znači?"
     "U stara vremena, u pustinji si nosio najneophodnije i ništa više od toga. Još se nisi lišila sklonosti ka posedovanju, Siona, inače me nikako ne bi pitala za signalno sredstvo."
     "A zbog čega signalno sredstvo nije nužno?"
     "Ono te ničemu ne može naučiti."
     Zaobišao ju je putanjom koju su naznačavali pokazivači severnjače. "Dođi. Iskoristimo ovu noć na najbolji mogući način."
     Pohitala je i sada je hodala naporedo sa njegovim zakukuljenim licem. "Šta će se dogoditi ako ne savladam tvoju prokletu pouku?"
     "Verovatno ćeš umreti", reče on.
     Ovo joj za izvesno vreme veza jezik. S mukom je koračala pored njega, bacajući povremeno kratke poglede levo i desno, zanemarujući njegovo crvoliko telo i usredsređujući se na vidljive ostatke njegove ljudskosti. Posle nekog vremena ona reče: "Ribogovornice su mi kazale da si ti naredio sparivanje iz koga sam ja rođena."
     "To je istina."
     "Kažu da vodiš evidenciju i da naređuješ ova sparivanja Atreida zarad vlastitih ciljeva."
     "To je, takođe, istina."
     "Onda Usmena Predanja ne obmanjuju."
     "Mislio sam da bez Pogovora veruješ u Usmena Predanja?"
     Ona je, međutim, terala svoje: "Šta ako se neko od nas usprotivi tvojoj naredbi o sparivanju?"
     "Dajem potpuno odrešene ruke, pod uslovom da se rode deca koju sam naručio."
     "Naručio", primeti ona uvređeno.
     "To je ono što ja činim."
     "Ne možeš da se uvlačiš u svaku spavaću sobu i uhodiš svakog od nas u svakom trenutku naših života! Otkud znaš da se tvoja naređenja poslušno izvršavaju."
     "Znam."
     "Onda, takođe, znaš da te ja neću poslušati!"
     "Jesi li žedna, Siona?"
     Bila je zapanjena. "Šta?"
     "Žedni ljudi pričaju o vodi, a ne o seksu."
     Ona još ne beše namakla prekrivku preko usta, što ga je nagnalo da pomisli: Strasti Atreida uvek dostižu veliku snagu čak i na uštrb razuma.
     Kroz dva časa izašli su iz dina i obreli se na vetrometnoj šljunkovitoj ravnici. Leto stupi na nju, sa Sionom koja se držala tik uz njega. Često je upirala pogled prema pokazivačima severnjače. Sada su oba meseca stajala nisko nad obzorjem, a njihova svetlost bacala je dugačke senke iza svakog velikog kamena.
     Leto je držao da je, na neki način, udobnije prelaziti preko ovakvih mesta nego preko peska. Čvrsta stena bila je bolji provodnik toplote od peska. Mogao je da se opruži po steni i tako olakša rad svojim hemijskim fabrikama. Šljunak, pa čak i oveće kamenje, nisu mu smetali.
     Siona je, međutim, imala više teškoća i zamalo da u nekoliko navrata nije uganula članak.
     Ravno tlo može biti veoma nezgodno za čoveka nenaviknutog na njega, pomisli on. Ukoliko bi se zadržavali pri samom tlu, videli bi jedino veliku prazninu, mesto koje je pogotovo na mesečini izgledalo sablasno - dine u daljini, na razdaljini koja se, činilo se, nije menjala dok se putnik kretao - nigde ničeg izuzev naizgled večitog vetra, nekoliko stena i, kada bi pogledali naviše, nemilosrdnih zvezda. Ovo je bila pustinja pustinje.
     "Ovde je slobodnjačka muzika stekla svoju večnu samotnost", reče on, "a ne tamo na dinama. Ovo je mesto na kome, doista, naučiš da misliš kako nebesa moraju biti nalik na zvuk vode koja teče i predah - bilo kakav predah - od tog beskonačnog vetra."
     Čak joj ni ovo nije skrenulo pažnju na prekrivku. Leto poče da očajava.
     Jutro ih zateče duboko u ravnici.
     Leto se zaustavi pokraj tri krupna kamena, nalegnuta jedan na drugi. Jedan je bio viši čak i od njegovih leđa. Siona se za trenutak oslonila na Leta i ta kretnja mu je donekle okrepila nade. Zatim se odmakla i uzverala na vrh najvišeg kamena. Posmatrao ju je kako se okreće tamo, ispitujući vidik.
     Leto je i bez osmatranja znao šta joj se ukazalo pred očima: kovitlanje peska slično magli koje je na obzorju zamračivalo izlazeće sunce. Sve ostalo je bilo ravnica i vetar.
     Kamen ispod njega zračio je hladnoćom pustinjskog jutra. Vazduh je od hladnoće postao znatno suvlji, što je njemu i odgovaralo. Bez Sione on bi nastavio da putuje, ali je ona bila vidno iscrpljena. Kada je sišla sa kamena još jednom se oslonila na njega, a zatim je prošao skoro jedan minut pre no što je shvatio da, zapravo, osluškuje.
     "Šta čuješ", upita je on.
     Ona reče pospanim glasom: "Nešto tutnji u tebi."
     "Vatra se nikad potpuno ne gasi."
     Ovo probudi njenu pažnju. Odgurnula se od njega i obišla ga da bi mogla da mu pogleda u lice. "Vatra?"
     "Svaki živi stvor nosi vatru u sebi, neki slabu, neki jaču. Moja je silnija nego u većine živih bića."
     Zgurila se od hladnoće. "Onda, tebi nije zima?"
     "Ne, ali vidim da tebi jeste." Uvukao je delimično lice u svoju kukuljicu i stvorio udubljenje na donjem luku prvog režnja. "Ovo je još malo kao visaljka", reče on, gledajući naniže. "Ako se zavučeš ovde, biće ti toplo."
     Prihvatila je njegov poziv bez oklevanja.
     Iako ju je pripremao za to, ovaj izraz poverenja ga dirnu. Morao je da se bori protiv osećanja sažaljenja, snažnijeg od bilo kog što ga je iskusio pre nego što je upoznao Hvi. Ipak, ovde nije moglo da bude mesta sažaljenju, reče on u sebi. Siona je odavala jasne znake da će ovde najverovatnije umreti. Morao je da se pripremi za to razočaranje.
     Siona rukom zakloni lice, sklopi oči i zaspa.
     Niko nije imao toliko mnogo jučerašnjica kao ja, podseti se on.
     Znao je da su, posmatrano sa običnog ljudskog stanovišta, stvari koje je ovde činio mogle izgledati jedino surove i bezosećajne. Sada je bio primoran da se osnaži povlačenjem u sećanja, hotimično odabirajući greške iz naše zajedničke prošlosti. Neposredna upućenost u ljudske greške bila je sada njegova najveća snaga. Znanje o greškama naučilo ga je planiranju dugoročnih ispravki. Morao je stalno da bude svestan posledica. Ukoliko bi se posledice izgubile ili skrile, izgubile bi se i pouke.
     Što se više primicao trenutak kada će postati crv, to mu je bilo teže da donosi odluke koje bi drugi nazvali neljudskim. Nekada je to činio sa lakoćom. Kako je, međutim, njegova ljudskost čilela, otkrivao je da sve više biva ispunjen ljudskim obzirima.