38.

     Jedna od najstrašnijih reči u svakom jeziku je vojnik. Sinonimi paradiraju kroz našu istoriju: jogahni truper, husar karibo, koza, deranzef, legionar, sardaukar, ribogovornica... sve ih znam. Postrojeni su u vrste unutar mog sećanja i stalno me podsećaju: Uvek obezbedi da vojska bude uz tebe.

     'Ukradeni dnevnici'

     Ajdaho najzad pronađe Monea u dugačkom podzemnom hodniku koji je povezivao istočne i zapadne delove Citadele. Još od praskozorja, pre dva časa, Ajdaho je krstario Citadelom tragajući za upravnikom i konačno je nabasao na njega; zatekao ga je u dubini hodnika kako razgovara sa nekim, skrivenim u dovratku. No, čak i sa prilične razdaljine, Moneo se mogao lako prepoznati po svom držanju i neizbežnoj beloj uniformi.
     Zidovi hodnika, načinjeni od plastikamena boje ćilibara, nalazili su se na pedeset metara ispod površine i bili su osvetljeni sjajnim trakama, podešenim da podražavaju dnevnu svetlost. Jednostavni uređaji, koji su oponašali slobodno mahanje krila, nalazeći se, slični kakvim džinovskim odevenim figurama, na ivičnim kulama iznad površine ubrizgavali su strujanja svežeg vazduha. Sada, kada je sunce već zagrejalo pesak, sva ta krila bila su upravljena prema severu, ka hladnom vazduhu koji se izlivao u Sarer. Dok je promicao hodnikom Ajdahove nozdrve zapahnu povetarac sa mirisom kremena.
     Znao je šta je ovaj hodnik trebalo da predstavlja. On je, odista, imao neka svojstva prastarog slobodnjačkog sieča. Hodnik je bio širok, dovoljno veliki da propusti Letova kola. Zasvođena tavanica nalikovala je steni. Dvostruke jarkosjajne trake, međutim, delovale su odudarajuće. Ajdaho nikad nije video sjajne trake pre no što je došao u Citadelu; u njegovo vreme one su smatrane nepraktičnim, jer su trošile previše energije, pa je njihovo održavanje bilo preskupo. Sjajne kugle su bile jednostavnije i lakše su se zamenjivale. Međutim, već je bio došao do saznanja da ima malo stvari koje je Leto smatrao nepraktičnim.
     Ono što Leto poželi, neko pribavi.
     Ova misao izazva izvesno zloslutno osećanje u Ajdahu, dok je koračao niz hodnik prema Moneu.
     Male sobe nanizane duž obe strane hodnika po obrascu sieča nisu imale vrata već su bile odeljene samo tanušnim zastorima od žućkastomrke tkanine koji su se njihali na povetarcu. Ajdaho je znao da su u ovom odeljku uglavnom odaje mladih Ribogovornica. Prepoznao je, takođe, zbornicu sa priključnim sobama koje su služile kao skladište oružja, kuhinja, trpezarija i servisna radionica. Iza zastora koji nisu predstavljali pravu zaštitu privatnog života video je i druge stvari koje su uvek raspirivale njegov bes.
     Kada mu se Ajdaho sasvim približi, Moneo se okrenu. Žena sa kojom je razgovarao povuče se i spusti zastor, ali je Ajdaho imao vremena da opazi njeno postarije lice sa osobenim izrazom zapovednice. Ajdaho nije mogao da je prepozna.
     Moneo klimnu u znak pozdrava kada se Ajdaho zaustavi na dva koraka ispred njega.
     "Čuvarke kažu da si me tražio", reče Moneo.
     "Gde je, Moneo?"
     "Gde je ko?"
     Moneo osmotri Ajdaha od glave do pete, zapazivši staromodnu crnu atreidsku uniformu sa crvenim sokolom na grudima, duboke čizme koje su blistale od uglačanosti. Ovaj čovek je zaista izgledao kao da se pripremao za neki obred.
     Ajdaho kratko udahnu i procedi kroz stisnute zube: "Ne počinji tu igru sa mnom!"
     Moneo odvrati pogled sa noža u kaniji za Ajdahovim pojasom. Sa drškom optočenom draguljima, izgledao je kao neki muzejski primerak. Odakle li ga je izvukao?
     "Ako misliš na Bogocara..." poče Moneo.
     "Gde je?"
     Moneov glas bio je postojano blag. "Zbog čega toliko čezneš da umreš?"
     "Rekli su mi da si bio s njim."
     "To je bilo ranije."
     "Pronaći ću ga ja već, Moneo!"
     "Sada nećeš."
     Ajdaho položi ruku na nož. "Zar treba da upotrebim silu da bi progovorio?"
     "Ne bih ti to savetovao."
     "Gde je... je... on?"
     "Kad si već zapeo, u pustinji je sa Sionom."
     "Sa tvojom kćeri?"
     "Postoji li neka druga Siona?"
     "Šta rade tamo?"
     "Ona je na proveri."
     "Kada će se vratiti?"
     Moneo slegnu ramenima a zatim reče: "Čemu ova neprikladna srdžba, Dankane?"
     "Kakva je to provera tvoje..."
     "Ne znam, zaista. A sada mi reci zbog čega si toliko uznemiren?"
     "Sit sam ovog mesta! Ribogovornica!" On okrenu glavu i otpljunu.
     Moneo pogleda niz hodnik iza Ajdaho, prisetivši se njegovog dolaska. Poznavajući Dankane, bilo mu je lako da utvrdi šta je izazvalo njegov bes.
     "Dankane", reče Moneo, "savršeno je normalno kako za muške, tako i za ženske adolescente da ispoljavaju osećanja fizičke privlačnosti prema pripadnicima istog pola. Većina će to prerasti"
     "To bi trebalo iskoreniti!"
     "Ali to je deo našeg nasleđa."
     "Iskoreniti! I to nije..."
     "Oh, smiri se. Ako pokušaš to da suzbiješ samo ćeš ga ojačati."
     Ajdaho se zagleda u njega. "I ti mi veliš da ne znaš šta se tamo događa sa tvojom rođenom kćeri!"
     "Siona je na proveri", rekao sam ti.
     "A šta bi to trebalo da znači?"
     Moneo položi šaku preko očiju i uzdahnu. Zatim spusti ruku, pitajući se zbog čega trpi sve ovo od ovog budalastog, opasnog, prastarog ljudskog bića.
     "To znači da bi tamo mogla da umre."
     Ajdaho se trže, i njegov bes se donekle ohladi. "Kako možeš to da dozvoliš?"
     "Da dozvolim? Misliš li da mogu da biram?"
     "Svaki čovek može da bira!"
     Gorak osmeh prelete preko Moneovih usana. "Kako to da si toliko gluplji od ostalih Dankana?"
     "Ostali Dankani!" reče Ajdho. "Na koji način su ostali umrli, Moneo?"
     "Na način na koji svi umiremo. Isteklo im je vreme.
     "Lažeš", uzviknu Ajdaho, škrgućući zubima. Njegov ručni zglob koji je počivao na dršci noža primetno poblede.
     I dalje u blagom tonu, Moneo reče: "Vodi računa, Dankane. Postoje granice do kojih mogu da trpim, pogotovo u ovom času."
     "Ovo mesto je trulo", reče Ajdaho. Pokazao je slobodnom rukom na hodnik iza sebe. "Neke stvari nikad neću prihvatiti."
     Moneo je bludeo pogledom duž praznog hodnika. "Moraš da sazriš, Dankane. Moraš."
     Ajdahova ruka steže nož. "Šta to treba da znači?"
     "Ovo su osetljiva vremena. Sve što mu ne pogoduje, sve... mora da bude sprečeno."
     Ajdaho samo što ne nasrnu i jedino je nešto zagonetno u Moneovom držanju sputalo njegov bes. Bile su, ipak, izgovorene reči preko kojih se nije moglo preći.
     "Ja nisam neko prokleto nezrelo derle koje po volji možeš..."
     "Dankane!" Bio je to najžešći glas koji je Ajdaho do sada čuo od pitomog Monea. Iznenađenje zauzda Ajdahovu ruku, a Moneo nastavi: "Ako si po telesnim nagonima zreo, a pri tom te nešto zadržava u adolescentskom stanju, dolazi do prilično nezgodnog ponašanja."
     "Da li ti to... mene... optužuješ... za..."
     "Ne!" Moneo pokaza rukom prema hodniku. "Oh, znam šta si morao da vidiš tamo, ali to..."
     "Dve žene koje se strasno ljube! Misliš da to nije..."
     "To nije važno. Mladi oprobavaju svoje mogućnosti na mnogo načina."
     Ajdaho se silno upinjao da ne prasne, njišući se napred-nazad na nožnim prstima. "Drago mi je što sam te ovakvog upoznao, Moneo."
     "Pa, sad, ja sam tebe upoznao više puta."
     Moneo stade da posmatra učinak ovih reči dok su se uvlačile u Ajdahovu svest, izazivajući pometenost. Gole nikad nisu bile u stanju da izbegnu opčinjenost ostalima koji su im prethodili.
     Ajdaho prozbori hrapavim šapatom: "I šta si to saznao o meni?"
     "Naučio si me važnim stvarima", reče Moneo. "Svi mi pokušavamo da se razvijemo, ali ako se nešto tome ispreči, u stanju smo da naš naboj pretočimo u bol - primajući ga ili ga zadajući. Adolescenti su u tom pogledu posebno ranjivi."
     Ajdaho se naže bliže Moneu. "Ja govorim o seksu!"
     "Svakako."
     "Da li ti to mene optužuješ za adolescentno..."
     "Upravo to."
     "Trebalo bi da ti prerežem..."
     "Oh, umukni!"
     Moneov odgovor nije sadržavao uvežbane nijanse kontrole glasa Bene Geserita, ali je odražavao čitav životni vek zapovedničkog iskustva. Ajdaho je mogao jedino da se pokori.
     "Žao mi je", reče Moneo. "Ali rastrojen sam činjenicom da moja kćer jedinica..." On zamuknu i sleže ramenima.
     Ajdaho dvaput duboko uzdahnu. "Vi ste ludi, svi odreda! Kažeš da tvoja kćer možda umire, ali ti..."
     "Ti budalo!" odbrusi mu Moneo. "Imaš li bilo kakvu predstavu o tome kako je to što te brine sasvim tričavo! Tvoja glupa pitanja i tvoj sebični..." On zastade, vrteći glavom.
     "Preći ću preko ovoga pošto imaš lične probleme", reče Ajdaho. "Ali ako ti..."
     "Preći ćeš. Ti ćeš preći?" Moneo drhtavo udahnu. Ovo je prešlo svaku meru!
     Ajdaho procedi: "Mogu da ti oprostim zbog..."
     "Ti! Tvoje brbljarije o seksu, praštanju i bolu... misliš da ti i Hvi Noree..."
     "Ostavi nju po strani!"
     "Oh, da. Ostavi je po strani. Ostavi po strani taj bol! Zajedno ste uživali u seksu, a nijednog trenutka nisi pomislio na razdvajanje. Reci mi, budalo, kako sebi izgledaš u svetlosti te činjenice?"
     Pometen, Ajdaho duboko udahnu. Nije mogao da pretpostavi da u tom mirnom Moneo tinja ovakva strast, ali ovaj nasrtaj, ovo nije moglo da bude...
     "Misliš li da sam surov?" upita Moneo. "Naterao sam te da razmišljaš o stvarima koje bi ti radije izbegao. Ha! Gospodaru Letu činjene su i znatno surovije stvari iz čiste surovosti!"
     "Ti ga braniš? Ti..."
     "Ja ga najbolje poznajem!"
     "On te iskorišćava!"
     "A sa kakvim ciljem?"
     "To ti meni reci!"
     "On je naša najveća nada da opstanemo."
     "Izopačeni ne opstaju."
     Moneo progovori smirenim glasom, ali njegove reči uzdrmaše Ajdaha. "Ovo ću ti reći samo jednom. Homoseksualci su bili među najboljim ratnicima u našoj istoriji, bersekeri, koji su bili poslednja uzdanica. Oni su bili među našim najboljim sveštenicima i sveštenicama. Celibat nije bio slučajna pojava u religijama. Isto tako, nije slučajno da su adolescenti najbolji vojnici."
     "To je izopačenost!"
     "Sasvim tačno. Vojni zapovednici već hiljadama i hiljadama vekova dobro znaju za izopačenu zamenu seksa bolom."
     "Je li to sve što veliki gospodar Leto čini?"
     I dalje smiren, Moneo reče: "Nasilje zahteva da nanosiš bol i da ga podnosiš. Koliko je lakše upravljati vojnom silom koja je dovedena do toga stanja svojim najdubljim porivima!"
     "I od tebe je napravio čudovište!"
     "Prebacuješ mi da me iskorišćava", reče Moneo. "Dozvoljavam to zato što znam da je cena koju on plaća mnogo veća od onog što zahteva od mene."
     "Čak i tvoju kćer?"
     "On ništa ne zadržava za sebe. Zašto bih, onda, ja to činio? Ohhh. Mislim da razumeš tu osobinu Atreida. Dankani su uvek bili dobri u tome."
     "Dankani! Proklet bio. Ja neću..."
     "Ti jednostavno nemaš petlju da platiš cenu koju on traži", reče Moneo.
     Jednim munjevitim pokretom Ajdaho poteže nož iz kanije i ustremi ga prema Moneu. Kaliko god da je to bilo brzo izvedeno, Moneo je bio hitriji - odskočio je u stranu, sapleo Ajdaha i gurnuo ga licem prema podu. Ajdaho polete nadole. Prevrnuo se, a kada je hteo da skoči na noge zastade, shvativši da je upravo pokušao da izvede napad na jednog Atreida. Moneo je bio Atreid. Ovo saznanje naprosto je paralizovalo Ajdaha.
     Moneo je nepokretno stajao, gledajući ga odozgo. Na upravnikovom licu stajao je nekakav čudan izraz tuge. "Ako hoćeš da me ubiješ, Dankne, najbolje je da to učiniš iz potaje, s leđa", reče Moneo. "Možda ćeš na taj način uspeti."
     Ajdaho se osloni na jedno koleno, položi čitavo stopalo druge noge na pod i ostade u tom položaju i dalje držeći nož. Moneo se, malopre, pokrenuo sa takvom hitrinom, sa toliko elegancije - tako... tako nehajno! Ajdaho pročisti grlo i reče: "Kako si to..."
     "On nas je dugo odgajao, Dankane, jačajući mnoge stvari u nama. Razvijao nam je brzinu, inteligenciju, samosavlađivanje, osetljivost. Ti si... ti si samo jedan stariji model."