36.

     Sećanja za mene imaju jedno neobično značenje; nadao sam se da bi to značenje moglo važiti i za druge. Neprestano me čudi što se ljudi kriju od sećanja svojih predaka, zaklanjajući se debelim preprekama mitova. Oh, ne očekujem od njih da tragaju za strahotnom neposrednošću svakog trena življenja koji ja moram da iskusim. Mogu da razumem da možda ne žele da budu potopljeni u kaši sitnih pojedinosti iz života predaka. Imate razloga za strahovanje da bi drugi mogli da uzurpiraju vaše trenutke življenja. Pa ipak, značenje počiva unutar tih sećanja. Mi i dalje nosimo celokupno naše poreklo poput živog talasa, sve nade, radosti i patnje, agonije i likovanja naše prošlosti. Ništa unutar tih sećanja ne ostaje u potpunosti bez značenja i uticaja, bar ne sve dotle dok negde postoji ljudska rasa. Svuda oko nas prostire se ta sjajna beskonačnost, ta Zlatna Staza večnosti kojoj bi valjalo stalno da zavetujemo našu slabačku ali zato nadahnutu vernost.

     'Ukradeni Dnevinici'

     "Pozvao sam te, Moneo, zbog onog što su mi moje čuvarke saopštile", reče Leto.
     Nalazili su se u memli kripte odakle su, koliko se Moneo sećao, potekle neke od najbolnijih odluka Bogocara. Moneo je i sam čuo vesti. Čitavo posle podne očekivao je ovaj poziv, a kada je ubrzo po večernjem obedu, konačno stigao, za trenutak mu je panični strah prošao kroz kosti.
     "Je li reč ... o Dankanu, gospodaru?"
     "Svakako da je reč o Dankanu!"
     "Čuo sam, gospodaru... njegovo ponašanje..."
     "Sudbonosno ponašanje, Moneo."
     Moneo pognu glavu. "Ako vi to kažete, gospodaru."
     "Koliko je vremena potrebno da nas Tleilaksi snabdeju novim?"
     "Kažu da imaju problema, gospodaru. Moglo bi da potraje čak i dve godine."
     "Znaš li šta su mi moje čuvarke rekle, Moneo?"
     Moneo zadrža dah. Ako je Bogocar saznao o ovom poslednjem... Ne! Čak su i Ribogovornice bile prestravljene tim uvredljivim prestupom. Da je u pitanju bio ma ko drugi a ne Dankan, ove žene bi ga već same smakle.
     "Pa, Moneo?"
     "Izvestili su me, gospodaru, da je on sazvao zbor čuvarki i ispitivao ih o njihovom poreklu. Na kojim svetovima su rođene? Kakve su im bile porodice, a kakvo detinjstvo?"
     "I odgovori ga nisu zadovoljili."
     "Zastrašio ih je, gospodaru. Uporno je nastojao da sazna sve moguće."
     "Da, kao da puko panavljanje može da iznese na videlo istinu."
     Moneo se ponadao da je ovim iscrpljeno sve što je zadavalo brigu njegovom gospodaru. "Zbog čega Dankani uvek to čine, gospodaru?"
     "Bio je to deo njihove nekadašnje ratne obuke, atreidske obuke."
     "Ali kako se to razlikuje od..."
     "Atreidi su bili posvećeni služenju ljudi nad kojima su vladali. Mera nijihove vladavine očitovala se u životima podanika. Otuda svi Dankani uvek žele da znaju kako ljudi žive."
     "Proveo je noć u jednom selu, gospodaru. Posetio je neke gradove. Video je..."
     "Sve je u tome kako tumačiš ishode, Moneo. Uvid u činjenice bez prosuđivanja ništa ne znači."
     "Primetio sam da on prosuđuje, gospodaru."
     "Svi mi to činimo, ali Dankani su skloni da veruju da je ova vaseljena u odnosu na moju volju u položaju taoca. A oni znaju da ne možeš da činiš zlo u ime dobrog."
     "Je li to ono zbog čega on kaže..."
     "To je ono što ja kažem, što svi Atreidi u meni kažu. Ova vaseljena to ne dopušta. Stvari koje pokušavaš neće istrajati ako..."
     "Ali, gospodaru! Vi ne činite nikakvo zlo!"
     "Siroti Moneo. Ne možeš da vidiš da sam stvorio lanac nepravde."
     Moneo zaneme. Shvatio je da ga je zavaralo prividno obnavljanje blagosti u Bogocaru. Ali sada je Moneo osetio promene koje su se pokrenule u tom ogromnom telu, a njegova blizina... Moneo prelete hitrim pogledom po središnjoj prostoriji kripte, prisećajući se mnogih smrti koje su ovde nastupile i onih koji su na ovom mestu večno pokopani.
     Je li kucnuo moj čas?
     Leto prozbori glasom koji je odavao zamišljenost: "Ne možeš da uspeš držeći taoce. To je oblik porobljavanja. Jedna vrsta ljudskih bića ne može da poseduje drugu vrstu ljudskih bića. Vaseljena to ne dopušta."
     Reči koje je izustio kiptale su u Moneovoj svesti u zastrašujućoj suprotnosti sa tutnjavom preobražaja u njegovom gospodaru.
     Crv dolazi!
     Moneo se ponovo obazre po prostoriji kripte. Ovo mesto je bilo daleko gore od vrha kule!
     Utočište je bilo previše udaljeno.
     "Pa, Moneo, imaš li bilo kakav odgovor?" upita napokon Leto.
     Moneo se usudi da prošapće: "Gospodareve reči me prosvetljuju." "Prosvetljuju? Ti nisi prosvetljen!"
     Moneo progovori iz dubine očajanja: "Ali zato služim svog gospodara! "
     "Tvrdiš da služiš Bogu?"
     "Da, gospodaru."
     "Ko je stvorio tvoju religiju, Moneo?"
     "Vi gospodaru."
     "To je razuman odgovor."
     "Hvala gospodaru."
     "Ne zahvaljuj mi! Kaži mi šta religijske ustanove ovekovečuju!"
     Moneo ustuknu četiri koraka.
     "Ne mrdaj odatle!" naredi mu Leto.
     Drhteći čitavim telom, Moneo je nemo vrteo glavom. Naposletku se suočio sa pitanjem na koje nije umeo da odgovor. Odsustvo odgovora moglo je da ubrza njegovu smrt. Čekao je na nju pognute glave.
     "Onda ću ti reći, bedni slugo", odvrati Leto.
     U Moneu se pojavi zračak nade. Lagano je podigao pogled prema licu Bogocara, zapažajući da mu oči nisu staklaste... i da mu ruke ne drhte. Možda Crv neće doći.
     "Religijske ustanove ovekovečuju odnos između smrtnog gospodara i smrtnog sluge", reče Leto. "One stvaraju arenu koja privlači gorde ljude koji žude za moći sa svim njihovim kratkovidim predrasudama!" Moneo je mogao jedino da potvrdno klimne. Da li su to ruke Bogocara drhtale? Da li se to grozno lice malčice povuklo u svoju kukuljicu?
     "Ono za čim Dankan traga jeste tajno otkrovenje podlosti", reče Leto. "Dankani pokazuju previše sažaljenja za svoje drugove i postavljaju suviše oštre granice drugarstvu." Moneo je proučio holografske snimke Dininih pradavnih peščanih crva, sa njihovim džinovskim ustima punim zuba u obliku kris-noževa u oblaku proždirućeg ognja. Primetio je već otečenost budućih prstenova na Letovoj cevastoj površini. Da li su u međuvremenu postali istaknutiji? Da li će se ispod tog zakukuljenog lica otvoriti jedna nova usta? "Dankani u svojim srcima znaju", reče Leto, "da sam namerno prenebregao Muhamedovo i Mjsijevo upozorenje. Čak i ti to znaš, Moneo!"
     Ovo je bila optužba. Moneo je najpre hteo da klimne, a onda se predomislio i samo zavrteo glavom. Kolebao se da li da nastavi sa povlačenjem. Iz iskustva je znao da pouke izrečene ovakvim tenorom nisu dugo trajale pre pojave Crva.
     "Kakvo bi to upozorenje moglo biti?" upita Leto. U glasu mu se osećala podrugljiva nehajnost.
     Moneo dopusti sebi da blago slegne ramenima.
     Letov glas iznenada ispuni prostoriju tutnjavim baritonom, jednim pradavnim glasom koji se prolamao kroz vekove. "Vi ste sluge Boga a ne sluge sluga!"
     Moneo stade da krši ruke i zavapi: "Ja vam služim, gospodaru!"
     "Moneo, Moneo", reče Leto tihim i zvonkim glasom, "milion pogreški ne mogu da izazovu jednu ispravnost. Ispravnost se prepoznaje po tome što istrajava."
     Moneo je jedino mogao da stoji u drhtavom muku.
     "Bila mi je namera da sparim Hvi i tebe", reče Leto. "Sada je prekasno za to."
     Trebalo je da protekne nekoliko trenutaka pre no što su ove reči prodrle u Moneovu svest. Osetio je da je njihovo značenje izvan svih poznatih konteksta. Hvi? Ko beše Hvi? Oh, da - buduća nevesta Bogocara. Da je spari... sa mnom?
     Moneo odmahnu glavom.
     Leto progovori glasom ispunjenim beskonačnom tugom: "Ti ćeš, takođe, minuti. Hoće li sva tvoja dela biti zaboravljena poput praha?"
     Još dok je ovo zborio Letovo telo se bez ikakve najave zgrčilo u mlateći valjak, koji ga je izbacio iz kola. Njegova brzina i čudovišna žestina hitnuli su ga na nekoliko centimetara od Monea, koji vrisnu i jurnu preko kripte.
     "Moneo!"
     Letov poziv zaustavio je upravnika na ulazu u lift.
     "Provera, Moneo! Sutra ću proveriti Sionu!"