34.

     Ustrojstvo monarhija i sličnih sistema nosi u sebi vrednu poruku za sva politička uređenja. Moja sećanja me uveravaju da bilo koja vrsta vlasti može da izvuče korist iz ove poruke. Vlast može da bude korisna onima kojima se vlada, sve dok su joj svojstvene težnje za tiranijom sputane. Iza svojih tobožnjih vrednosti monarhije otkrivaju neke dobre osobine: one umeju da svedu obim i ublaže parazitsku prirodu rukovodeće birokratije. One mogu, kada je to nužno, da donose brze odluke. One odgovaraju prastarom čovekovom zahtevu za patrijahalnom (plemenskom/feudalnom) hijerarhijom, gde svaki pojedinac zna svoje mesto. Korisno je znati svoje mesto, čak i ako je to mesto privremeno. Mrsko je kada vas drže na nekom mestu protiv vaše volje. Zbog toga ja podučavam o tiraniji na najbolji mogući način - primerom. Čak i ako budete čitali ove reči pošto već proteknu eoni, moja tiranija neće biti zaboravljena. To obezbeđuje moja Zlatna Staza. S obzirom na to da vam je poznata moja poruka, očekujem da budete izvanredno obazrivi prilikom prenošenja moći na bilo koju vlast.

     'Ukradeni dnevnici'

     Leto se za svoj prvi susret sa Sionom brižljivo pripremao još od njenog detinjstva, kada je bila primorana da pohađa škole Ribogovornica u Svetkovinskom gradu. Rekao je Moneu da je dovede u Malu Citadelu, jedan istaknuti toranj koji je sazidao u središnjem delu Sarera. Ovo mesto bilo je izabrano da bi se omogućio pogled na staro i novo, kao i na mesta između njih. Do Male Citadele nije bilo puteva. Posetioci su dolazili 'topterom'. Leto je, pak, dospevao tamo kao uz pomoć neke čarolije.
     U prvim danima svoje vladavine Leto je, koristeći jednu iksijansku mašinu, sam prokopao tajni tunel ispod Sarera do svog tornja. Tih davnih dana nekoliko divljih peščanih crva još je tumaralo pustinjom. Obložio je tunel masivnim zidovima od istopljene kremenjače i u njegove spoljašnje omotače ugradio bezbrojne mehurove vode koja je odbijala crve. Tunel je po veličini bio predviđen za njegov puni rast i prostor za Carska Kola koja su, u to vreme, postojala samo u njegovoj mašti.
     U ranim časovima, pre zore, dana određenog za susret sa Sionom, Leto je sišao u kriptu i izdao naređenje svojoj straži da niko ne sme da ga uznemirava. Njegova kola brzo su ga prevezla niz jedan od kriptinih mračnih tunela gde je otvorio skrivena vrata i za manje od jednog časa obreo se u Maloj Citadeli.
     Jedno od njegovih uživanja bilo je da sam izađe na pesak. Bez kola. Nosilo ga je samo njegovo telo precrva. Pesak je pri dodiru budio u njemu sladostrasnu čulnost. Toplota koja se razvijala kao posledica njegovog probijanja kroz dine u prvoj dnevnoj svetlosti stvarala je pramenove pare, što ga je nagonilo da se stalno kreće. Zaustavio se tek kada je naišao na srazmerno suvo udubljenje, nekih pet kilometara u dubini Sarera. Legao je usred jedne neudobne vlažne mrlje koja je poticala od rose; telo mu se pružalo gotovo do dugačke senke tornja koja se sa istoka obarala preko dina.
     Sa ove razdaljine tri hiljade metara visok toranj izgledao je kao neka neverovatna igla zabodena u nebo. Samo je nadahnuto jedinstvo Letovih zapovesti i iksijanske mašte moglo da stvori ovakvu nepojmljivu građevinu. Toranj, koji je imao sto pedeset metara u prečniku, počivao je na temeljima zakopanim u pesak do dubine koja je bila jednaka visini tornja. Čarolija plastičelika i superlakih legura davala mu je gipkost na vetru i otpornost prema nagrizajućem dejstvu peščanih oluja.
     Leto je veoma uživao u ovom mestu, ali se pobrinuo da mu posete ne postanu suviše česte; stoga je sačinio dugačku listu ličnih pravila koja su se morala poštovati. Ova pravila sačinjavala su 'Veliku Nužnost'.
     Dok je ovde ležao mogao je, makar za nekoliko trenutaka, da smakne sa sebe breme Zlatne Staze. Moneo, dobri pouzdani Moneo, pobrinuće se da Siona neodložno stigne tačno u sumrak. Leto je imao čitav dan na raspolaganju da se odmori i razmisli, da se igra i pretvara da ga ne pritiskuju nikakve brige, da ispija hranljive sirove sastojke zemlje u oslobađajućoj mahnitosti kojoj nikad nije mogao da se prepusti u Onu ili u Citadeli. Na tim mestima bio je primoran da se ograniči na skrovite jazbine, gde je stizao kroz uzane prolaze u kojima ga je samo njegova predviđajuća pozornost čuvala od sučeljavanja sa vodenim džepovima. Ovde je, međutim, mogao da juri kroz pesak i preko njega, da se naslađuje i krepi.
     Pesak je škripao pod njim dok se kotrljao, savijajući telo u čistoj životinjskoj razdraganosti. Mogao je da oseti kako se biće crva u njemu obnavlja, električno čuvstvo koje je slalo poruke zdravlja na sve strane.
     Sunce je sad već bilo dobrano iznad obzorja, ocrtavajući jednu zlatnu nit visoko na pročelju tornja. U vazduhu se osećao smrad gorke prašine i miris bodljikavih biljaka koje su se odazivale pojavi jutarnje rose. Najpre polagano, a potom znatno brže, obišao je toranj u širokom krugu, razmišljajući pri tom o Sioni.
     Nije moglo više biti odlaganja. Trebalo ju je staviti na probu. Moneo je to znao isto tako dobro kao i sam Leto.
     Upravo tog jutra Moneo mu je rekao: "Gospodaru, ona je strahovito razdražena."
     "To su počeci adrenalinske zavisnosti", reče Leto. "Vreme je da je ohladimo."
     "Kako to mislite da je ohladimo, gospodaru?"
     "To je jedan stari izraz. To znači da se mora podvrgnuti potpunom povlačenju. Mora da prođe kroz šok nužnosti."
     "Oh... shvatam."
     Ovog puta, pomisli Leto, Moneo jeste shvatio. Moneo je svojevremeno i sam prošao kroz ohlađivanje.
     "Mladi, uopšte uzevši, nisu sposobni za donošenje teških odluka, osim ako te odluke nisu vezane za neposredno nasilje i shodno tome snažan priliv adrenalina", objasnio je Leto.
     Moneo je neko vreme zamišljeno ćutao, a onda, prisetivši se, reče: "To je velika opasnost."
     "To je ta razdraženost koju si zapazio kod Sione. Čak i stariji ljudi mogu da joj podlegnu, no mladi se zapravo brlože u njoj."
     Dok je obilazio svoj toranj u sve jačoj svetlosti dana i sve više uživao u dodiru peska koji se postepeno sušio, Leto je razmišljao o ovom razgovoru. Usporio je svoje kretanje po pesku. Vetar koji mu je duvao u leđa prinosio je njegovim ljudskim nozdrvama mirise ispuštenog kiseonika i njegovog kremena. Duboko je udahnuo, podižući svoju uvećanu svest na novu ravan.
     Ovaj uvodni dan sadržavao je mnoštvo svrha. Razmišljao je o predstojećem susretu na način kojim je pradavni borac sa bikovima razmišljao o prvom suočenju sa svojim rogatim protivnikom. Siona je posedovala svojevrsne rogove, iako će se Moneo već pobrinuti da ona na ovaj susret ne donese nikakvo fizičko oružje. Leto je, ipak, morao da bude siguran da zna sve što čini i Sioninu snagu i njenu slabost. On će, pored toga, morati da izazove u njoj naročitu izdržljivost, gde god to bude bilo moguće. Ona mora biti pripremljena za proveru, a njeni mišići otupljeni uz pomoć prikladno zabodenih igala.
     Odmah iza podneva, njegovo se crvovsko biće već zasitilo. Leto se vrati do tornja, uspuza na svoja kola i pope suspenzorima do samog vrha, gde su se nalazila vrata koja su se otvarala samo na njegovu zapovest. Do kraja dana ležao je u svom visokom gnezdu, razmišljajući i krojeći planove.
     U sam sumrak lepršava krila ornitoptera zašumela su u vazduhu najavljujući Moneov dolazak.
     Verni Moneo.
     Leto iz svog boravišta mentalnom naredbom postavi ispust za sletanje, 'topter je porinuo nadole sklopljenih krila i blago poseo na usnicu. Leto je netremice gledao u sve gušću tamu. Siona iziđe i pohita prema njemu, uplašena od vrtoglave visine. Bila je odevena u belu odeždu, preko crne uniforme bez oznaka. Kada se odmah po ulasku u toranj zaustavila, bacila je pogled unazad i tek onda obratila pažnju na Letovu telesinu koja je počivala na kolima gotovo u središtu ove prostorije. 'Topter se podiže u vazduh i odlete u noć, ali Leto nije uvukao ispust, ostavivši i vrata otvorena.
     "Na drugoj strani tornja postoji jedan balkon", reče on. "Otići ćemo tamo."
     "Zašto?"
     Sionin glas, primeti on, nosio je u sebi gotovo isključivo podozrivost.
     "Rekli su mi da je tamo sveže", reče Leto. "I zbilja sam osetio prohladnost na obrazima kada sam ih tamo izložio povetarcu."
     Radoznalost je nagna da mu se primakne. Leto zatvori vrata za njom.
     "Noćni prizor sa balkona je veličanstven", reče nemarno Leto.
     "Zbog čega smo ovde?"
     "Jedino zbog toga što nas ovde neće biti moguće prisluškivati."
     Leto okrenu svoja kolica i nečujno pođe prema balkonu. Jedva primetno, skriveno osvetljenje u prostoriji pokazivalo joj je pravac njegovog kretanja. Čuo je kako ga pomno sledi.
     Balkon je bio u obliku poluprstena i nalazio se na jugoistočnom luku tornja. Imao je čipkastu ogradu, koja je celom dužinom dosezala do visine grudi. Siona priđe ogradi i pređe pogledom po neizmernom prostranstvu.
     Leto oseti u njoj očekivajuću prijemčivost. Nešto je u ovom času trebalo reći što bi bilo samo za njene uši. Ma šta to bilo, ona će saslušati i odgovoriti iz vrela vlastitih pobuda. Leto pogleda preko nje prema rubu Sarera gde je veštački granični zid ličio na nisku ravnu crtu; jedva vidljivu u svetlosti prvog meseca koji se uzdizao povrh obzorja.
     Njegovo pojačano čulo vida uočilo je udaljene pokrete konvoja iz Ona, mutni sjaj svetiljki na vozilima koja su vukla tovarne životinje, napredujući duž glavnog druma prema selu Tabur.
     Mogao je da prizove u sećanje sliku sela ugneždenog među rastinje koje je bujalo u vlažnom pojasu duž unutrašnjeg podnožja zida. Njegovi Muzejski Slobodnjaci gajili su tamo urmino drvo, žitarice, pa čak i povrće. To nije bilo nalik na stara vremena, kada je svako naseljeno mesto, čak i majušna kotlina sa nekoliko niskih biljaka, navodnjavanih jednom cisternom i sakupljačem rose moglo da izgleda kao bujna oaza naspram otvorenog peska.
     U poređenju sa Sieč Tabrom selo Tabur bio je raj sa obiljem vode. Svaki žitelj današnjeg sela znao je da tik iza sarerskog granitnog Zida, u pravoj liniji prema jugu, teče Ajdahova reka, koja se sada u mesečevoj svetlosti blistala srebrnom bojom. Muzejski Slobodnjaci nisu mogli da se popnu uz okomitu unutrašnju stranu Zida, ali su znali da je voda tamo. Zemlja je, takođe, znala. Retko bi neki žitelj Tabura prislonio uho na tlo, ono bi prozborilo glasom udaljenih brzaka.
     Uskoro će se, pomisli Leto, duž nasipa pojaviti noćne ptice, stvorenja koja bi na nekom drugom mestu živela na dnevnoj svetlosti. Dina je na njima izvela svoju evolucionu čaroliju i ona su još opstajala zahvaljujući milosti Sarera. Leto je gledao kako ptice povlače nečujne senke preko vode, a kada bi uranjale kljunove da utaže žeđ, pojavljivali bi se talasići koje je reka odnosila dalje.
     Čak i iz ove razdaljine Leto je osećao moć u toj dalekoj vodi, nešto silno iz njegove prošlosti što se udaljavalo od njega poput ovog rečnog toka koji je grabio prema jugu u bogate predele oranica i šuma. Voda se probijala između ustalasanih brda duž ivice jednog bujnog biljnog sveta koji je zamenio Dininu svekoliku pustinju, osim ovog poslednjeg mesta, ovog Sarera, svetilišta prošlosti.
     Leto se sećao tutnjajućih udara iksijanskih mašina koje su dovele reku u ovaj predeo. Činilo se da se to zbilo nedavno, mada od tada beše proteklo više od tri hiljade godina.
     Siona se pomeri i pogleda u njega, no Leto je i dalje ćutao, očiju prikovanih za prizor iza nje. Jedna bleda svetlost boje ćilibara povrh obzorja - odsjaj nekog grada na udaljenim oblacima. Po pravcu i razdaljini Leto je znao da je to grad Valport, koji je sa svog prvobitnog, nekada surovog položaja u hladnoj iskošenoj svetlosti severa bio preseljen u toplije krajeve juga. Rumeni sjaj grada bio je kao prozor u njegovu prošlost. Osećao je kako mu njegovo zračenje probija grudi, pravo kroz debelu i krljušnu opnu koja mu je odavno zamenila njegovu ljudsku kožu.
     Ja sam ranjiv, pomisli on.
     Pa ipak, znao je da je gospodar ovog mesta. A planeta je bila njegov gospodar.
     Ja sam deo nje.
     On je jeo samo tlo, odbacujući jedino vodu. Njegova ljudska usta i pluća bavila su se disanjem tek toliko da očuvaju ostatke ljudskosti... i moć govora.
     Leto prozbori u pravcu Sioninih leđa: "Volim da razgovaram i plašim se dana kada više neću biti u stanju da učestvujem u razgovoru."
     Ona se s izvesnim snebivanjem okrenu i zagleda u njega, pri sjaju mesečine, sa izrazom očigledne odvratnosti na licu.
     "Slažem se da u očima mnogih ljudi izgledam kao čudovište", reče on.
     "Zbog čega sam ja ovde?"
     Ravno u metu! Ona neće odustati. Većina Atreida bila je takva, pomisli on. Bilo je to svojstvo koje je on nameravao da sačuva putem njihovog međusobnog razmnožavanja. Ono je ukazivalo na snažno unutrašnje osećanje identiteta.
     "Potrebno mi je da utvrdim šta je Vreme učinilo sa tobom", reče on.
     "Zbog čega ti je to potrebno?"
     Ima malko straha u njenom glasu, pomisli on. Ona pretpostavlja da ću je staviti na muke kako bi mi odala šačicu svojih ubogih pobunjenika i imena svojih preživelih drugova.
     Pošto joj Leto ništa nije odgovarao, ona upita: "Nameravaš li da me ubiješ, onako kako si usmrtio moje prijatelje?"
     Čula je, dakle, za bitku kod ambasade i sad uzima zdravo za gotovo da su mi poznata sva njena pređašnja buntovnička preduzeća. Moneo ju je uputio u stvar, proklet bio. Pa... Možda bih i ja učinio isto da sam na njegovom mestu.
     "Jesi li ti zaista Bog?" upita ona. "Ne razumem zbog čega moj otac veruje u to."
     Gaji izvesne sumnje, pomisli Leto. Još imam prostora za manevrisanje.
     "Definicije se razlikuju", reče on. "Za Monea, ja sam Bog... i to je istina."
     "Nekada si bio ljudsko biće."
     Počeo je da uživa u skokovima njenog intelekta. Posedovala je onu nepokolebljivu lovačku radoznalost koja je bila obeležje Atreida.
     "Želiš da saznaš sve o meni", reče on. "Sa mnom je isti slučaj. Volim da saznam što više o tebi."
     "Zbog čega misliš da sam radoznala?"
     "Dok si bila dete imala si običaj da me vrlo pažljivo posmatraš. Isti taj procenjivački pogled zapažam i večeras u tvojim očima."
     "Da, pitala sam se kako to izgleda biti ti."
     Za trenutak, nastavi da je proučava. Mesečina je podvlačila senke ispod njenih očiju, skrivajući ih. Pustio je mašti na volju, zamišljajući da su i njene oči patpuno plave kao i njegove. Plave od začinske zavisnosti. Sa tim zamišljenim pridodatkom Siona je poprimila neobičnu sličnost njegovoj davno preminuloj sestri, Gani. To se prepoznavalo u obrisima njenog lica i položaju njenih očiju. Umalo da to ne pomenu Sioni, ali odmah shvati da to ne bi bilo dobro.
     "Jedeš li ljudsku hranu?" upita Siona.
     "Još dugo pošto sam navukao kožu peščane pastrmke osećao sam glad u želucu", reče on. "Pokušavao sam, povremeno, da uzimam hranu. Želudac ju je, uglavnom, odbijao. Treplje peščane pastrmke raširile su se gotovo svuda po mom ljudskom telu. Jedenje mi je postalo mučna stvar. Sada unosim jedino suve tvari, koje ponekad sadrže malčice začina."
     "Ti... jedeš melanž?"
     "Ponekad."
     "Ali, više, je li tako, ne osećaš ljudske prohteve za jelom?"
     "To nisam rekao."
     Zurila je u njega iščekujući.
     Leto se divio načinu na koji je dopuštala da neizgovorena pitanja rade za nju. Bila je pametna i mnogo je naučila u svom kratkom životu.
     "Glad u želucu bila je mučan osećaj, bol koji nisam uspevao da ublažim", reče on. "Kada bih ga osetio, obično bih pojurio kao neki suludi stvor preko dina."
     "Ti... si jurio?"
     "U to vreme moje noge su bile duže, u srazmeri sa mojim telom. Mogao sam sasvim lako da hodam. No, bol od gladi nikad me nije napuštao. Mislim da je to bila glad za mojom izgubljenom ljudskom prirodom."
     Primetio je kod nje začetke nevoljne naklonosti, koja ju je terala da pita dalje.
     "Još osećaš taj... bol?"
     "Sada me samo blago peče! To je jedan od predznaka mog konačnog preobražaja. Kroz pet stotina godina biću ponovo ispod peska."
     Video je kako je stisla pesnice uz bokove. "Zašto?" upita ona.
     "Zbog čega to činiš?"
     "Ta promena nije sasvim laka. Danas je, na primer, bilo veoma prijatno. Osećam se posve blaženo."
     "Postoje promene koje ne možemo da primetimo", reče ona. "Znam da ih mora biti." Opustila je ruke.
     "Moja čula vida i sluha postala su izuzetno oštra, ali ne i moje čulo dodira. Ako izuzmem lice, nisam u stanju da osećam stvari na način na koji sam to nekad mogao. To mi nedostaje."
     Ponovo je uočio nevoljnu naklonost koja je težila jednom empatičkom razumevanju. Ona je želela da zna!
     "Kada živiš toliko dugo", reče ona, "kako osećaš proticanje Vremena? Da li sa godinama protiče brže?"
     "Čudna je to stvar, Siona. Ponekad vreme juri pokraj mene; ponekad, medutim, puzi."
     Dok su razgovarali Leto je postepeno utuljivao skrivenu svetlost oko sebe, pomerajući kola sve bliže Sioni. Najzad je potpuno ugasio svetlost, ostavljajući da samo Mesec sija. Prednji deo njegovih kola izvirivao je na balkon, tako da mu se lice našlo na samo oko dva metra od Sione.
     "Moj otac ima običaj da kaže", reče ona, "da što je čovek stariji to mu vreme sporije prolazi. Jesi li mu to ti rekao?"
     Proverava me, pomisli on. To znači da nije Istinozborka.
     "Sve stvari su relativne, no u poređenju sa čovekovim osećanjem vremena to je istina."
     "Zbog čega?"
     "To ima veze sa onim što ću postati. Vreme će na kraju za mene stati i ja ću biti zamrznut, poput bisera zdrobljenog u ledu. Moja nova tela posvuda će se raštrkati, a u svakom počivaće jedan biser."
     Okrenula se i odvratila pogled sa njega. Stala je da odsutno posmatra pustinju, ponovo prozborivši tek nakon kraće stanke.
     "Kada ovako u pomrčini razgovaram s tobom gotovo da mogu da zaboravim šta si ti zapravo."
     "Zato sam i odabrao ovo vreme za naš sastanak."
     "Ali zbog čega ovo mesto?"
     "Zato što je ovo poslednje mesto na kome mogu da se osećam kao kod kuće."
     Siona se okrenu, oslonivši se na ogradu, i upravi pogled prema njemu.
     "Želim da te vidim."
     Upalio je sva svetla koja su postojala u prostoriji, uključivši i jarkobele kugle duž krova nad spoljnom ivicom balkona. Kada je svetlo blesnulo jedan providan zastor iksijanske izrade skliznu iz udubljenja u zidu i zatvori balkon iza Sione. Osetila je da se nešto pokreće iza nje, od čega se trgla, ali je samo klimnula kao da shvata. Pomislila je da je to neka vrsta odbrane od mogućeg napada. No, nije to bilo posredi. Zid je jednostavno sprečavao prodor noćnih insekata koje je privlačila vlaga.
     Siona je netremice posmatrala Leta, prelazeći pogledom duž njegovog tela, zadržavši se na patrljcima koji su nekad bili noge, vodeći ga potom do njegovih ruku i šaka, i najzad do lica.
     "Potvrdio si verodostojnost istorija koje nam kazuju da svi Atreidi vode poreklo od tebe i tvoje sestre Ganime", reče ona. "Usmena Predanja se ne slažu s tim."
     "Usmena predanja su ispravna. Vaš predak je Hark-al-Ada. Gani i ja smo bili samo formalno venčani. Bio je to čin koji je imao za cilj da se učvrsti vlast."
     "Kao što će to biti i sa tvojim venčanjem sa tom Iksijankom?"
     "To je nešto drugo."
     "Imaćeš decu?"
     "Nikad nisam bio sposoban da imam decu. Odlučio sam se za preobražaj pre nego što je to bilo ostvarljivo."
     "Bio si dete, a onda si postao..." Ona pokaza prstom. "Ovo što si sada?"
     "Nešto između toga."
     "Kako jedno dete zna da odabere pravu stvar?"
     "Bio sam jedno od najstarije dece koje je ova vaseljena ikad videla. Gani je bila drugo takvo dete."
     "Ta priča o vašim predačkim sećanjima."
     "Istinita priča. Svi smo mi ovde. Zar Usmena Predanja to ne potvrđuju?"
     Naglo se okrenula od njega, tako da je neko vreme mogao da posmatra njena leda, prkosno ukrućena. Leto je još jednom bio ushićen ovim ljudskim gestom: odbijanje sjedinjeno sa ranjivošću. A onda se ponovo okrenula prema njemu i usredsredila pažnju na lice unutar naborane kukuljice.
     "Imaš izgled Atreida", reče ona.
     "Potičem od njih isto onoliko istinito koliko i ti."
     "Ti si tako star... kako to da nisi izboran?"
     "Nijedan od mojih ljudskih delova tela ne stari na uobičajen način."
     "Jesi li zbog toga sve ovo učinio sa sobom?"
     "Da bih uživao u dugom životu? Ne."
     "Ne shvatam kako bi se iko mogao za to opredeliti", promrmljala je. Zatim reče glasnije: "Nikada ne upoznati ljubav..."
     "Izigravaš budalu!" reče on. "Ne misliš na ljubav, već na seks."
     Ona slegnu ramenima.
     "Misliš da je seks najstrašnija stvar koju sam izgubio? Ne, najveći gubitak je nešto sasvim drugo."
     "Šta?" upitala je preko volje, odajući koliko ju je ovo pogodilo.
     "Ne mogu da se krećem među svojima a da ne izazovem njihovu pažnju. Nisam više jedan od vas. Ja sam usamljen. Ljubav? Mnogi me ljudi vole, ali nas moje obličje razdvaja. Mi smo razdvojeni, Siona, provalijom koju nijedno drugo ljudsko biće ne sme da premosti."
     "Čak ni tvoja Iksijanka?"
     "Da, ona bi smela kada bi mogla, ali ne može. Ona nije Atreid."
     "Hoćeš da kažeš da bih ja... mogla?" Dotakla je prstom grudi.
     "Kada bi oko nas bilo dovoljno peščanih pastrmki. Na nesreću, sve postojeće obavijaju moje telo. Međutim, ako bi se dogodilo da ja umrem..."
     Zavrtela je glavom kao da je užasnuta samom ovakvom pomišlju.
     "Usmena Predanja nam to ispravno kazuju", reče on. "A ne smemo nikako zabaraviti da ti veruješ u Usmena Predanja."
     Nastavila je da lagano odmahuje glavom.
     "U tom pogledu nema tajne", reče on. "Kritični su prvi trenuci preobražaja. Tvoja svest mora da istovremeno kreće unutra i napolje, u jedinstvu sa Beskonačnim. Mogu da ti obezbedim dovoljno melanža da to ostvariš. Uz dovoljno začina mogla bi da preživiš te strašne trenutke... i sve druge trenutke."
     Neobuzdano je drhtala, očiju prikovanih za njegove.
     "Ti znaš da ti govorim istinu, zar ne?"
     Ona duboko klimnu i drhtavo udahnu, pa reče: "Zbog čega si to učinio?"
     "Preostala mogućnost bila je daleko strašnija."
     "Koja preostala mogućnost?"
     "Kad kucne čas, mislim da ćeš i ti shvatiti. Moneo je to shvatio."
     "Tvoja prokleta Zlatna Staza!"
     "Uopšte nije prokleta, već sveta."
     "Misliš li da sam budala koja ne može..."
     "Mislim da si neiskusna, ali da poseduješ veliku sposobnost, čije moći ne možeš čak ni da naslutiš."
     Tri puta je duboko udahnula, povrativši nešto od svoje sabranosti, a onda reče: "Ako ne možeš da se spariš sa tom Iksijankom, što..."
     "Dete, zašto istrajavaš u pogrešnom tumačenju? Nije u pitanju seks. Pre Hvi nisam mogao naći sebi para. Nije bilo nikog poput mene u svekolikoj praznini vaseljene. Ja sam bio jedan jedini..."
     "Ona je kao... ti?"
     "Hotimično takva. Iksijanci su je takvom načinili."
     "Načinili je..."
     "Ne budi potpuna budala", prasnu on. "To je prava klopka za Boga. Čak ni žrtva ne može da je odbije."
     "Zašto mi govoriš ove stvari?" prošapta ona.
     "Ukrala si dva primerka mojih dnevnika", reče on. "Čitala si Esnafove prevode i već znaš šta može da mi smrsi konce."
     "Ti si znao?"
     Opazio je kako joj se vraća hrabrost, osećanje vlastite moći. "Svakako da si znao", reče ona, odgovarajući sama sebi na pitanje.
     "Bila je to moja tajna", reče on. "Ne možeš da zamisliš koliko puta sam voleo nekog sadruga i gledao kako taj drug izmiče, kao što mi sada tvoj otac izmiče."
     "Voliš... njega?"
     "Voleo sam i tvoju majku. Nekad odlaze brzo; ponekad sa mukotrpnom sporošću. Svaki put doživljavam slom. Mogu da izigravam bezdušnika, mogu da donosim nužne odluke, čak i odluke koje znače smrt, ali ne mogu da izbegnem patnju. Za dugo, dugo vremena - dnevnici koje si ukrala istinito svedoče o tome - to je bilo jedino osećanje za koje sam znao."
     Primetio je da su joj se oči ovlažile, ali su stisnute usne i dalje govorile o ljutitoj rešenosti.
     "Ništa od svega toga ne daje ti pravo da vladaš", reče napokon ona.
     Leto suzdrža smeh. Konačno smo dospeli do korena Sionine pobune.
     Ali koje pravo? Gde je pravda u mojoj vladavini? Da li sam, namećući im moje propise težinom oružja Ribogovornica, pravičan u odnosu na evolucioni pritisak ljudske rase? Znana su mi sva ta revolucionarna bogorađenja, lukava blebetanja i zvučne fraze.
     "Da li u moći koju posedujem igde zapažaš učinak svoje buntovničke ruke?"
     Njena plahovitost još je čekala na svoj trenutak.
     "Ja te nikad nisam izabrala za vladara", reče ona.
     "Ali me ojačavaš."
     "Kako?"
     "Suprotstavljajući mi se. Oštrim kandže na takvima kao što si ti."
     Ona uputi hitar pogled prema njegovim rukama.
     "Samo metafora", reče on.
     "Konačno sam te uvredila", reče ona, razabirući jedino resku srdžbu u njegovim rečima i glasu."
     "Nisi me uvredila. Mi smo u srodstvu i možemo neuvijeno da razgovaramo. Činjenica je, međutim, da ja imam razloga da se tebe bojim više nego ti mene."
     Ovo ju je iznenadilo, ali samo za kratko. Primetio je, po ukrućenosti njenih ramena najpre ubeđenost, a potom sumnju. Oborila je lagano bradu i podozrivo pogledala naviše u njega.
     "Zbog čega bi se veliki Bog Leto mene bojao?"
     "Zbog tvoje neuke plahovitosti."
     "Hoćeš li da kažeš da ti je telo ranjivo?"
     "Više te neću opominjati, Siona. Moje metafore nisu neograničene. I ti i Iksijanci znate da su oni koje volim fizički ranjivi. Ubrzo će to doznati čitavo Carstvo. To je ona vrsta vesti koja brzo putuje.
     "I svi će oni pitati po kom to pravu ti vladaš!"
     Bilo je tihe nekakve razdraganosti u njenom glasu. To izazva nenadan gnev u Letu. Teško mu je bilo da ga suzbije. Bila je to ona strana ljudskih osećanja kojih se gnušao. To nastrano nasleđivanje! Prošlo je nekoliko trenutaka pre no što se osmelio da odgovori, a onda je odlučio da probije njenu postojanu odbranu na ranjivom mestu koje je već ranije uočio.
     "Vladam po pravu usamljenosti, Siona. Moja usamljenost je delom sloboda, a delom ropstvo. To će reći da nijedna ljudska skupina ne može da me potkupi. Moje robovanje vam kaže da ću vam svima služiti do krajnjih granica svojih gospodarskih sposobnosti."
     "Ali Iksijanci su te ulovili!"
     "Ne. Oni su mi isporučili poklon koji me snaži."
     "On te slabi!"
     "To, takode", priznao je. "No, veoma moćne sile i dalje mi se pokoravaju."
     "Oh, da." Ona klimnu. "Shvatam to."
     "Ne shvataš."
     "Onda sam sigurna da ćeš mi objasniti", odvrati ona zajedljivo.
     Prozborio je tako tiho da je morala da se nagne prema njemu kako bi čula. "Ne postoji niko drugi, ma koje vrste bio i ma gde se nalazio ko bi od mene mogao nešto da zatraži - ni učešće u vlasti, ni kompromis, čak ni najmanji začetak neke druge vladavine. Ja sam jedini."
     "Čak ni ta Iksijanka ne može..."
     "Ona je u tolikoj meri slična meni da me nikad ne bi time oslobodila".
     "Ali kada je bila napadnuta iksijanska ambasada..."
     "Glupost i dalje ume da me razdraži", reče on.
     Smrknuto ga je pogledala.
     Pri ovoj svetlosti taj njen sasvim nesvestan gest Letu se učini lepim. Znao je da ju je nagnao na razmišljanje. Bio je siguran da nikad do sada nije uzela u obzir da bilo kakva prava mogu da potiču od jedinstvenosti.
     On se obrati njenoj nemoj namrgođenosti. "Nikada ranije nije postojala vladavina koja bi bila potpuno podudarna mojoj. Nigde u čitavoj našoj istoriji. Ja sam odgovoran samo sebi, što je sasvim prikladna nagrada za ono što sam žrtvovao."
     "Žrtvovao!" podrugnu se ona, no on u njenom glasu nasluti izvesne sumnje. "Svaki despot može da kaže nešto poput toga. Ti si samo sebi odgovoran!"
     "Iz čega proizilazi da sam odgovoran za svaku živu stvar. Ja bdim nad vama kroz ova vremena."
     "Kroz kakva vremena?"
     "Vremena koja su mogla da prođu, a da potom više ničeg ne bude."
     Zapazio je neodlučnost u njenom izrazu. Nije verovala svojim nagonima, svojoj neuvežbanoj sposobnosti predviđanja. Moglo joj se desiti da povremeno odskoči, kao što je učinila kad je uzela njegove dnevnike, ali su se pobude za taj skok izgubile u otkriću koje je usledilo.
     "Moj otac veli da umeš da budeš veoma prepreden u korišćenju reči", reče ona.
     "On bi to, zaista, trebalo da zna. Ne postoji znanje koje možeš da stekneš samo ako sudeluješ u njemu. Nema načina da to naučiš stojeći po strani, posmatrajući i razgovarajući."
     "Upravo je to imao na umu", reče ona.
     "Potpuno si u pravu", oglasi se on. "To nije logično. Ali, to je svetlost, jedno oko koje može da vidi, ali ne vidi samog sebe."
     "Zamorila sam se od pričanja", reče ona.
     "Baš kao i ja." Pri tom je pomislio: Dovoljno sam video i uradio. Širom je otvorena za vlastite sumnje. Kako su samo ranjivi u svom neznanju!
     "Ni u šta me nisi ubedio", reče ona.
     "To nije bila svrha ovog susreta."
     "Šta je, onda, bila njegova svrha?"
     "Da utvrdim da li si spremna za proveru."
     "Pro..." Malko je iskrenula glavu na desnu stranu i pogledala ga razrogačenih očiju.
     "Ne izigravaj naivku preda mnom", reče on. "Moneo ti je rekao. A ja ti kažem da si spremna!"
     Pokušala je da proguta pljuvačku, a onda zausti: "Šta znači ta..."
     "Poručio sam Moneu da se vrati u Citadelu. Kada se ponovo budemo sreli, konačno ćemo saznati od čega si sazdana."