31.

     Neka ne bude sumnje da sam ja skup naših predaka, arena u kojoj oni prate moje trenutke. Oni su moje ćelije, a ja sam njihovo telo. Ovo o čemu govorim jeste favrašhi, duša kolektivno nesvesnog, izvor arhetipova, skladište svih trauma i radosti. Ja sam mogućnost izbora njihovog probuđenja. Moj samhadi je njihov samhadi. Njihova iskustva su moja iskustva! Njihovo prečišćeno znanje je moje nasleđe. Te milijarde su moja jednost.

     'Ukradeni dnevnici'

     Predstava sa Liceigračima trajala je tog jutra skoro dva časa, a zatim je usledila objava veridbe koja je razaslala talase preneraženosti kroz Svetkovinski grad.
     "Prošli su vekovi otkada je poslednji put odabrao nevestu!"
     "Više od hiljadu godina, moja draga."
     Defile Ribogovornica kratko je trajao. Razdragano su ga pozdravljale, ali se videlo da su bile uznemirene.
     "Vi ste moje neveste", umeo je da im kaže. Zar to nije bilo značenje Siajnoka?
     Leto je smatrao da su Liceigrači izveli dobru predstavu, uprkos očiglednom strahu. Kostimi su bili pronađeni u dubinama Slobodnjačkog muzeja - crne odore sa kapuljačama i belim pojasevima od užadi, a preko ramena i leđa izvezeni zeleni sokolovi raširenih krila - uniforme Muad'Dibovih putujućih sveštenika. Obukavši ove odore, Liceigrači su poprimili tamna i sasušena lica i izveli igrokaz koji je opisivao kako su Muad'Dibove legije širile svoju religiju kroz Carstvo.
     Noseći blistavo srebrnu haljinu sa ogrlicom od zelenog žada, Hvi je tokom ovog obreda sedela pored Leta na Carskim Kolima. U jednom trenutku nagnula se do njegovog lica i upitala: "Zar ovo nije parodija?"
     "Za mene, možda."
     "Da li Liceigrači to znaju?"
     "Podozrevaju."
     "Onda, nisu toliko uplašeni koliko izgledaju?"
     "Oh, da, uplašeni su. Reč je jedino o tome da su hrabriji no što to većina ljudi od njih očekuje."
     "Junačenje može da bude tako budalasto", prošaptala je Hvi.
     "I obrnuto."
     Uputila mu je dug odmeravajući pogled, pre no što je ponovo usredsredila pažnju na predstavu. Gotovo dve stotine Liceigrača preživelo je pokolj. Svi su bili primorani da uzmu udela u ovoj drskoj igri. Složena preplitanja i neobični stavovi tela umeli su da zasene oči. Bilo je moguće, posmatrajući ih, da čovek za kratko zaboravi krvave događaje koji su prethodili ovom danu.
     Leto se setio toga dok je nešto pre podneva sam ležao u svojoj sobici za audijencije, baš kada je Moneo naišao. Moneo je, u međuvremenu, otpratio Časnu Majku Anteak na Esnafovu letelicu, razmotrio sa Zapovedništvom Ribogovornica posledice sinoćnjeg krvoprolića, skoknuo do Citadele kako bi se uverio da je Siona pod budnom prismotrom i da nije umešana u napad na ambasadu. Vratio se u On neposredno po objavi veridbe, o kojoj prethodno nije bio obavešten.
     Moneo je bio besan. Leto ga nikad nije video ovako ljutog. Uleteo je u sobu kao vihor i zaustavio se na svega dva metra od Letovog lica.
     "Sada će se verovati tleilaškim glasinama", reče on.
     Leto mu uzvrati razložnim glasom: "Kako je postojan taj zahtev da naši bogovi budu savršeni. Grci su bili daleko razumniji u pogledu takvih stvari."
     "Gde je ona?" upita Moneo. "Gde je ta..."
     "Hvi se odmara. Imali smo tešku noć i dugo jutro. Želim da se valjano odmori pre no što se večeras vratimo u Citadelu."
     "Kako je izvela ovo?" odbrusi Moneo.
     "Pobogu, Moneo! Jesi li ti sasvim izgubio osećanje opreza?"
     "Zabrinut sam za vas. Imate li bilo kakvu predstavu o tome kakve priče kolaju gradom?"
     "Potpuno sam svestan tih glasina."
     "Šta to činite?"
     "Znaš, Moneo, mislim da su jedino stari panteisti imali pravu predstavu o božanstvima: slabosti smrtnika u besmrtnom obličju."
     Moneo uzdiže obe ruke ka nebesima. "Video sam izraze njihovih lica!" Spustio je ruke. "Za dve nedelje čitavo Carstvo će brujati o ovom."
     "Biće, zasigurno, potrebno više vremena."
     "Ako je vašim neprijateljima nedostajala neka stvar da bi se ujedinili..."
     "Skrnavljenje Boga je prastara tradicija čovečanstva, Moneo. Zbog čega bih ja bio izuzetak?"
     Moneo pakuša nešto da kaže, ali otkri da ne može da izusti ni reč. Napravio je nekoliko nervoznih koraka duž ivice udubljenja u kom su bila smeštena Letova kola, zatim odstupi natrag i streljajući očima Letovo lice stade na pređašnje mesto.
     "Ako je moja dužnost da vam pomažem, nužno mi je objašnjenje", reče Moneo. "Zašto to činite?"
     "Osećanja."
     Moneove usne uobličiše ovu reč, ne izgovarajući je.
     "Preplavila su me baš kada sam pomislio da su zauvek nestala", reče Leto. "Kako su slatki ti poslednji gutljaji ljudskosti."
     "Sa Hvi? Ali vi jamačno ne možete..."
     "Sećanja na osećanja nikad nisu dovoljna, Moneo."
     "Hoćete da mi kažete da ste se prepustili..."
     "Telesnim strastima. Svakako, ne! Tronožno postolje na kome večnost počiva sastavljeno je od tela, misli i osećanja. Osetio sam da sam se sveo na telo i misli."
     "Ona je izvela nekakvu vradžbinu", optužujuće uzviknu Moneo.
     "Razume se. I kako sam joj samo zahvalan zbog toga! Ako poreknemo potrebu za mišlju, Moneo, kao što to neki čine, gubimo moć rasuđivanja; nismo u stanju da razaberemo šta nam čula poručuju. Ako poreknemo telo, skidamo točkove sa vozila koje nas nosi. Ali ako poreknemo osećanja, gubimo svaki dodir sa našom unutrašnjom vaseljenom. Osećanja su ono što mi je najviše nedostajalo."
     "Zahtevam, gospodaru, da..."
     "Ljutiš me, Maneo. Ali i to je jedno osećanje." Leto opazi kako se Moneova osujećena srdžba hladi, gasi poput vrelog železa umočenog u ledenu vodu. U njemu je, ipak, još bilo ponešto vruće pare.
     "Ne marim za sebe, gospodaru. Vi ste mi jedina briga i vi to znate."
     Leto prozbori blagim glasom: "To je tvoje osećanje, Moneo, i ono je meni drago."
     Moneo duboko, drhtavo uzdahnu. Nikada ranije nije video Bogocara u ovakvom raspoloženju, koje je odražavalo osećanje. Ukoliko je Moneo ispravno zapažao, Leto je u isti mah izgledao i ushićen i pomiren sa sudbinom. Čovek nije mogao da bude sasvim siguran.
     "Ono što život čini prijatnim", reče Leto, "ono što život čini toplim i ispunjava ga lepotom, to je ono što bih sačuvao čak i da mi je bilo uskraćeno."
     "Onda ta Hvi Noree..."
     "Ona mi je pomogla da sagledam Batlerijanski Džihad drugim očima. Ona je suprotnost svega što je mehaničko i neljudsko. Kako je to čudno, Moneo, da su od svih ljudi baš Iksijanci uspeli da proizvedu ovo biće koje tako savršeno otelovljuje upravo sve one vrednosti koje su meni najdraže."
     "Ne razumem u kakvoj je to vezi sa Batlerijanskim Džihadom, gospodaru. Mašine koje misle nemaju nikakvog mesta u..."
     "Meta Džihada bio je koliko mašinski stav, toliko i same mašine", reče Leto. Ljudi su dopustili da im mašine uskrate osećanje za lepo, naš nužni identitet na osnovu kojeg donosimo sudove o životu. Zbog toga su, prirodno, mašine bile uništene."
     "Gospodaru, i dalje mi smeta činjenica da vi ukazujete dobrodošlicu ovoj..."
     "Moneo! Hvi me samim svojim prisustsvom umiruje. Po prvi put za mnogo vekova nisam usamljen. Samoća ponovo počinje da me tišti jedino kada ona nije pored mene. Čak i kada ne bih raspolagao drugim dokazima o osećanjima, ovo bi bilo dovoljno."
     Moneo zamuknu, očito dirnut Letovim pominjanjem samoće.
     Jamačno je bio u stanju da pojmi težinu odsustva voljene osobe. Izraz njegovog lica to je i te kako odavao.
     Prvi put posle dugo vremena Leto opazi koliko je Moneo ostario.
     To im se tako naglo dogodi, pomisli Leto.
     Ova pomisao podstaknu Leta da postane duboko svestan koliko mnogo mu je bilo stalo do Monea.
     Ne bi trebalo da dozvolim bilo kakvu privrženost, ali nikako ne mogu tome da se oduprem, pogotovo sada kada je Hvi ovde.
     "Smejaće vam se i zbijati skaredne šale", reče Moneo s vidljivom gorčinom.
     "To je dobro."
     "Kako to može da bude dobro?"
     "To je nešto novo. Naš zadatak je uvek bio da novo dovedemo u ravnotežu sa postojećim i da uz pomoć toga izmenimo ponašanje ljudi, ne ugrožavajući im istovremeno opstanak."
     "Neka je čak i tako. Kako, ipak, možete to pozdraviti s dobrodošlicom?"
     "Činjenje skarednosti?" upita Leto. "Šta stoji nasuprot skarednosti?"
     Moneove oči raširiše se, odražavajući iznenadan napor svesti da odgovori na pitanje. U svom životu video je delovanja mnogih polariteta, stvari koje su bile poznate po svojoj suprotnosti.
     Svaka stvar stoji spram zaleđa koje je određuje, pomisli Leto. Moneo će, nesumnjivo, to shvatiti.
     "To je suviše opasno", reče Moneo.
     Sud krajnjeg konzervatizma!
     Moneo nije u to bio ubeđen. Uzdrhtao je od dubokog uzdaha.
     Moram da zapamtim da nije dobro odagnati njihove sumnje, pomisli Leto. Zbog toga sam sinoć napravio grešku sa mojim Ribogovornicama tamo na trgu. Iksijanci su sposobni da iskoriste ljudske sumnje do krajnjih granica. Hvi je dokaz za to.
     Iz predvorja se začu buka. Leto zapti vrata da bi sprečio nasilan upad.
     "Moj Dankan je stigao", reče on.
     "Verovatno."
     Leto je posmatrao kako se Moneo rve sa sumnjama; njegove misli bile su potpuno prozirne. U ovom času, Moneo se tako tačno uklapao u svoj ljudski tip da Leto požele da ga zagrli.
     Na raspolaganju mu je čitav spektar: od sumnje do poverenja, od ljubavi do mržnje... sve! Sve one drage vrednosti koje se oplođuju u toplim osećanjima, u gotovosti da sagoriš u Životu.
     "Zašto je Hvi to prihvatila?" upita Moneo.
     Leto se nasmeši. Moneo nije u stanju da sumnja u mene. On mora da sumnja u druge.
     "Priznajem da to nije običan brak. Ona je primat, a ja to više nisam u potpunosti."
     Moneo se ponovo uhvati ukoštac sa stvarima koje je mogao samo da oseti ali ne i da izrazi.
     Gledajući Monea, Leto je u sebi osetio naviranje jedne posmatračke svesti, jeđnog toka misli koji se tako retko javljao i pri tom bio tako živo naglašen da ne bi prouzrokovao kakav poremećaj u tom telu.
     Primat razmišija i zahvaljujući tom razmišljanju opstaje. U pozadini njegovog razmišljanja počiva jedna stvar koja je ugrađena u njegove ćelije. To je matica brižnosti za vrstu. Panekad oni to umotavaju, ograđuju zidom i skrivaju iza debelih zapreka, no ja sam Monea namerno učinio prijemčivim za ovo delovanje njegovog najuntrašnjijeg bića. On me sledi jer veruje da obezbeđujem najbolji pravac opstanka ljudske rase. On zna da postoji svest ćelije. To je ono što i sam otkrivam kad osmatram Zlatnu Stazu. Posredi je čovečanstvo i obojica se u jednom slažemo: ono mora opstati.
     "Gde, kada i kako će se svečanost venčanja upriličiti?" upita Moneo.
     Ne zašto? zapazi Leto. Moneo se više ne trudi da razume zašto. Vratio se na bezbedno tle. On je upravnik, nadzornik obitavališta Bogocara, prvi ministar.
     On poznaje imenice, glagole i prideve pomoću kojih može da izvede šta mu je volja. Reči će raditi za njega na svoj uobičajen način. Moneo možda nikad ne obraća pažnju na transcendentalne mogućnosti svojih reči, ali zato veoma dobro shvata njihovu svakodnevnu, svetovnu upotrebljivost.
     "Šta bi sa mojim pitanjem?", bio je uporan Moneo.
     Leto zažmirka, razmišljajući: Ja, s druge strane, osećam da su mi reči uglavnom korisne ukoliko mi otvaraju pogled na privlačna i neotkrivena mesta. Civilizacija se veoma slabo razume u korišćenje reči, tako da i dalje, nesporno, veruje u mehaničku vaseljenu apsolutnog uzroka i posledica - očigledno svodljivu na jedan jedini koreniti uzrok i jednu prvobitnu zametnu posledicu.
     "Kako, poput kakve prišipetlje, ta iksijansko-tleilaška varka prianja uz ljudske poslove", reče Leto.
     "Gospodaru, duboko me uznemirava kada mi ne poklanjate pažnju."
     "Ali ja ti poklanjam pažnju, Moneo."
     "Ne meni."
     "Čak i tebi."
     "Vaša pažnja luta, gospodaru. Ne morate to da krijete od mene. Pre bih izdao sebe nego vas."
     "Misliš li da vunovlačarim."
     "Da vunovlačarite, gospodaru?" Moneo nikad nije razmišljao o ovom izrazu, ali sada...
     Leto u mislima stade da prebira o ovom idiomu: Kako je samo drevan! Razboji i čunkovi proradiše u njegovom sećanju. Životinjsko krzno za ljudsku odeću. Od lovca do stočara... Dugo uspinjanje uz lestve svesti... a sada moraju da načine još jedan dugačak korak, duži čak i od tog prastarog.
     "Prepustili ste se dokonim mislima", reče Moneo glasom u kome se osećala optužba.
     "Imam vremena za dokone misli. To je jedna od najzanimljivijih stvari u mom postojanju kao jedinstva mnoštva."
     "Ali, gospodaru, ima stvari koje zahtevaju našu..."
     "Iznenadio bi se, Moneo, kada bi znao šta sve proizađe iz dokonog razmišljanja. Nikad mi nije bilo žao da provedem čitav dan razmišljajući o stvarima kojima se običan čovek ne bavi duže od minuta. Zašto da ne? U mom životnom veku od nekih četiri hiljade godina - šta znači jedan dan manje ili više? Koliko vremena obuhvata jedan obični ljudski život? Možda milion minuta? Ja sam već doživeo toliko dana."
     Moneo je sleđen ćutao, osećajući se sićušan pri takvom poređenju! Shvatio je da je njegov životni vek tek samo trunčica u Letovom oku. Značenje malopređašnje aluzije nije mu promaklo.
     Reči... reči... reči, pomisli Moneo.
     "Reči su često gotovo beskorisne u stvarima osećanja", napomenu Leto.
     Moneo bezmalo prestade da diše. Gospodar može da čita misli!
     "Tokom čitave naše istorije", nastavi Leto, "najmoćnija upotreba reči ispoljila se u opisivanju nekog transcendentalnog događaja, određivanju mesta tom događaju u prihvaćenim letopisima, objašnjavanju događaja na način koji omogućava da čak i mnogo docnije možemo da upotrebimo te reči i kažemo: 'Evo šta se htelo reći'."
     Monea su ove reči dotukle; bio je prestrašen neizgovorenim stvarima o kojima bi ga one mogle nagnati da razmišlja.
     "To je način na koji događaji iščezavaju u istoriji", zaključi Leto.
     Posle podužeg ćutanja, Moneo se odvaži: "Niste odgovorili na moje pitanje, gospodaru. Venčanje?"
     Kako samo umorno zvuči, pomisli Leto. Kako potpuno poraženo.
     Leto odgovori bodrim glasom: "Nikad mi nije bila potrebnija tvoja valjana služba. Venčanje mora da se priredi krajnje brižljivo. Neophodna je preciznost za koju si jedino ti sposoban."
     "Gde, gospodaru?"
     Nešto više života u njegovom glasu.
     "Selo Tabur, u Sareru."
     "Kada?"
     "Datum prepuštam tebi. Objavi ga kada sve bude spremno."
     "A sam čin?"
     "Ja ću rukovoditi njime."
     "Da li će vam biti potrebni pomoćnici, gospodaru? Tehnička pomagala bilo koje vrste?"
     "Misliš na obrednu opremu?"
     "Neka posebna stvar koja bi meni promakla..."
     "Neće nam baš biti potrebno mnogo za našu malenu svečanost."
     "Gospodaru! Preklinjem vas! Molim..."
     "Stajaćeš uz mladu i uvesti je u brak", reče Leto. "Izvešćemo stari slobodnjački obred."
     "U tom slučaju biće nam potrebni vodeni prstenovi", reče Moneo.
     "Da. Upotrebiću Ganine vodene prstenove."
     "A ko će prisustvovati, gospodaru?"
     "Prisustvovaće samo jedna stražarka Ribogovornica i aristokratija." Moneo se zagleda u Letovo lice. "Koga... koga moj gospodar podrazumeva pod 'aristokratijom'?"
     "Tebe, tvoju porodicu, dostojanstvenike, dvorjane iz Citadele."
     "Moju porodicu..." Moneo proguta knedlu. "Da li je tu uključena i Siona?"
     "Ako preživi proveru."
     "Ali..."
     "Zar ona nije član porodice?"
     "Svakako, gospodaru. Ona je Atreid, i..."
     "Onda na svaki način uključi i Sionu!"
     Moneo izvadi iz džepa majušni memo-zapisivač, iksijansko sredstvo mutnocrne boje čija je upotreba bila zabranjena posle Batlerijanskog Džihada. Tanan osmeh pređe preko Letovih usana. Moneo je znao svoje dužnosti i sada je trebalo da ih izvrši.
     Buka koju je Dankan dizao s one strane vrata postade jača, ali se Moneo nije obazirao na te zvuke.
     Moneo zna cenu svojih povlastica, pomisli Leto. To je jedna druga vrsta braka - brak povlastice i dužnosti. To je aristokratovo objašnjenje i njegov izgovor.
     Moneo završi sa beleženjem podataka.
     "Još samo nekoliko sitnica, gospodaru", reče Moneo. Da li će biti potrebno da se nabavi neka posebna oprema za Hvi?"
     "Pustinjsko odelo i odora slobodnjačke neveste, ali da budu pravi."
     "Nakit ili neki drugi ukrasi?"
     Letov pogled prikova se za Moneove prste koji su škrabali po majušnom zapisivaču, primećujući na njima tragove neodlučnosti.
     Zapovednički duh, hrabrost i osećaj za znanje i red - ove osobine Moneo je posedovao u izobilju. One su ga okruživale kao kakav sveti oreol, ali su od svih očiju osim od mojih skrivale trulež koja ga je iznutra razjedala. To je neminovno. Kada mene jednom ne bude, to će svakome biti vidljivo.
     "Gospodaru?" prenu ga Moneo. "Da li vi to opet vunovlačarite?
     Ah! Dopada mu se ovaj izraz.
     "To je sve", reče Leto. "Samo odoru, pustinjsko odelo i vodene prstenove."
     Moneo se pokloni i krenu prema vratima.
     Sada je okrenut budućnosti, pomisli Leto, ali će čak i ova nova stvar minuti, i on će se još jednom okrenuti prošlosti. A nekad sam u njega polagao tako velike nade. Pa... možda Siona...