2.

     Ja sam najrevnosniji posmatrač ljudi koji je ikada živeo. Posmatram ih u sebi i van sebe. Prošlost i sadašnjost mogu se menjati sa čudnim prividima u meni. I dok traje preobražaj u mom telu, predivne stvari dešavaju se mojim čulima. Kao da sve osećam u krupnom planu. Sluh i vid su mi krajnje izoštreni, a čulo mirisa neobično osetljivo. U stanju sam da razaberem i prepoznam feromone i kada ih je samo tri milionita dela. Znam. Oprobao sam ih. Ne možete baš mnogo toga sakriti od mojih čula. Mislim da bi vas užasnulo kada biste shvatili šta sve mogu otkriti koristeći samo čulo mirisa. Vaši feromoni govore mi šta radite ili šta nameravate da učinite. A tek kretnje i držanje. Jednom sam pola dana proveo motreći jednog starca koji je sedeo na klupi u Arakenu. Pripadao je petom pokolenju potomaka Stilgara-naiba, a da to čak nije ni znao. Proučavao sam ugao pod kojim je držao vrat, nabore kože pod bradom, ispucale usne i vlažnost oko nozdrva, te pore iza ušiju i pramenove sede kose koji su provirivali ispod kapuljače njegove starinske pustinjske odeće. Ni u jednom trenutku nije otkrio da ga neko promatra. Ha! Stilgar bi to dokučio za sekundu ili dve. Ali ovaj starac je jednostavno čekao nekoga ko nikada neće doći. Konačno je ustao i teturavo se udaljio. Sav se bio ukočio od silnog sedenja. Znao sam da ga kao živog više neću videti. Bio je tako blizu smrti. Njegova voda će jamačno biti protraćena. No, to sada više i nije bilo važno.

     'Ukradeni dnevnici'

     Leto je smatrao da je mesto gde je čekao dolazak svog sadašnjeg Dankana Ajdaha najzanimljivije mesto na svetu. Prema većini ljudskih merila bio je to džinovski prostor, jezgro složenog niza katakombi ispod Citadele. Zračeće prostorije visoke trideset metara a široke dvadeset pružale su se poput pauka iz glavčine točka gde ga je on čekao. Kola su mu bila smeštena u samom središtu glavčine, u kružnoj odaji s kupolom prečnika četiri stotine metara i visokoj sto metara u najvišoj tački iznad njega.
     Držao je da su ovakve razmere ospokojavajuće.
     Bilo je rano popodne u Citadeli, ali jedina svetlost u odaji dolazila je od svetlećih kugli koje su slobodno lebdele podešene na bledonarandžasto. Svetlost nije prodirala daleko u paoke, ali Letova sećanja govorila su mu o tačnom položaju svega što se tamo nalazilo - o vodi, kostima, prahu njegovih predaka i Atreida koji su živeli i umrli od vremena Dine. Svi su oni bili ovde, kao i nekoliko sanduka melanža koji bi, ako bi se ikada javila potreba za tim, trebalo da stvore privid kako je to njegova celokupna zaliha.
     Leto je znao zbog čega Dankan dolazi. Ajdaho je doznao da Tleilaksi prave novog Dankana, još jednog golu sazdanog prema nalozima Bogocara. Ovaj Dankan se plašio da će posle skoro šezdeset godina službe biti zamenjen. U temelju svih podrivačkih poriva Dankana uvek su stajale zebnje ove vrste. Izaslanik Esnafa već je bio upozorio Leta da su Iksijanci ovom sadašnjem Dankanu isporučili laserski pištolj.
     Leto se prigušeno zakikota. Esnaf je bio krajnje osetljiv za sve što je moglo da ugrozi njihovo ionako skromno snabdevanje začinom. Užasavala ih je i sama pomisao da je Leto poslednja veza sa peščanim crvima koji su proizvodili prvobitne količine melanža.
     Ako umrem daleko od vode, neće više biti začina - nikada više.
     Toga se Esnaf plašio. A njihovi istoričari-knjigovođe uveravali su ih da Leto sedi na najvećoj zalihi melanža u vremiru. Svest o tome pretvorila je Esnaf u njegovog pouzdanog saveznika.
     Dok je čekao, Leto je izvodio vežbe za šake i prste koje su vodile poreklo iz njegove benegeseritske loze. Te ruke bile su njegov ponos. Siva opnasta koža peščane pastrmke prekrivala je dugačke prste i naspramne palčeve koji su se mogli koristiti kao i kod bilo koje ljudske šake. Nasuprot njima, gotovo neupotrebljivi patrljci koji su mu nekada služili kao noge više su mu smetali nego što ih se stideo. Mogao je da puzi, da se kotrlja i bacaka zaprepašćujućom brzinom, ali ponekad bi pao na patrljke i to bi ga zabolelo.
     Šta je to zadržalo Dankana?
     Leto zamisli čoveka koji se koleba, zagledanog kroz prozor preko lelujavog obzorja Sarera. Vazduh je oživeo od vreline dana. Pre no što se spustio u kriptu Letu se na jugozapadu ukazala fatamorgana. To toplotno ogledalo uobličilo je i doblesnulo jedan prikaz preko peska: grupa Muzejskih Slobodnjaka stupa pored izložbenog sieča izvodeći poučnu predstavu za turiste.
     U kripti je bilo sveže, uvek sveže, a rasveta uvek slaba. Tunelski paoci predstavljali su tamne rupe koje su se u blagim nagibima protezale nagore i nadole, kako bi po njima lako mogla da se kreću Carska Kola. Pojedini tuneli pružali su se još mnogo kilometara iza lažnih zidova; bili su to prolazi - napajni tuneli i tajni putevi - koje je Leto stvorio za sebe iksijanskim oruđem.
     Dok je Leto razmišljao o predstojećem razgovoru, odjednom stade da ga obuzima nervoza. Našao je da je ovo osećanje zanimljivo i s vremenom je naučio da uživa u njemu. Leto je bio svestan da mu se sadašnji Dankan prilično dopada i nije izgubio svaku nadu da će ovaj uspeti da preživi predstojeći razgovor. Ponekad bi se to i dešavalo. Bilo je malo verovatno da će Dankan nešto pokušati, premda je u tim stvarima odlučivao slučaj. Leto je pokušao da to objasni jednom od ranijih Dankana... upravo ovde, u ovoj prostoriji.
     "Izgledaće ti čudno da ja sa moćima koje posedujem, govorim o sreći i slučaju", rekao je Leto.
     Dankan je bio ljut. "Ti ništa ne prepuštaš slučaju. Poznajem ja tebe!"
     "Kako si naivan! Slučaj je svojstvo naše vaseljene."
     "Ne slučaj! Smutnja. A ti si u tome pravi majstor."
     "Odlično, Dankane! Smutnja me ispunjava najvećim zadovoljstvom. Upravo načinima na koje baratamo smutnjama oštrimo stvaralaštvo."
     "Ti nisi čak ni ljudsko biće!" Oh, kako je samo Dankan bio ljut.
     Leto je našao da ga njegove optužbe nadražuju poput zrna peska u oku. Kada bi pomislio na ostatke nekadašnje ljudskosti u sebi postojao je smrknut i to nije mogao poreći, premda je razdraženost predstavljala najviši stupanj približavanja srdžbi.
     "Tvoj život postaje shematičan", optužio ga je Leto.
     Na to je Dankan iz nabora uniforme izvukao mali eksploziv.
     Kakvo iznenađenje!
     Leto je voleo iznenađenja, čak i ona neprijatna.
     To je nešto što nisam predvideo! Rekao je samo toliko Dankanu koji je sada, kada se od njega neopozivo zahtevalo da donese odluku, stajao čudno kolebljiv.
     "Ovo bi te moglo ubiti" rekao je Dankan.
     "Žao mi je, Dankane. To me može samo lakše povrediti i ništa više."
     "Ali rekao si da ovo nisi predvideo!" Dankanov glas je već podrhtavao.
     "Dankane, Dankane, potpuno predskazanje bi bilo pogubno za mene. Kako je samo smrt neizrecivo dosadna."
     U poslednjem trenutku Dankan pokuša da baci eksploziv u stranu, ali materijal od koga se sastojao bio je nestabilan te do detonacije dođe pre vremena. Dankan je umro. Ahh, pa dobro - Tleilaksi ionako uvek imaju novog u svojim akslotlskim rezervoarima.
     Jedna od svetlećih kugli koja je lebdela iznad Leta poče da žmirka. Obuze ga uzbuđenje. Bio je to Moneov znak! Odani Moneo obavestio je svog Bogocara da Dankan silazi u kriptu.
     Između dva paokasta prolaza u severozapadnom luku glavčine otvoriše se vrata na liftu za ljude. Dankan uđe čvrstim korakom. Izgledao je sićušan sa ove udaljenosti, ali Letove oči razabirale su i najmanje pojedinosti - kao, na primer, boru na laktu uniforme koja mu je govorila da se taj čovek negde nalaktio oslonivši bradu o šaku. Da, još su mu bili vidljivi otisci šake na bradi. Dankanov miris stigao je pre njega: adrenalin mu je bio povišen.
     Leto je ćutao dok mu se Dankan približavao, zapažajući sitnice. Dankan je još koračao kao mladić, uprkos mnogih godina službovanja. Za to je mogao da zahvali sasvim uzdržanom uzimanju melanža. Nosio je staru atreidsku uniformu, crnu sa zlatnim sokolom na levoj strani grudi. Kao da je time želeo da kaže: 'Služim časti starih Atreida!' Kosu mu je i dalje krila crna kapa od karakula, crte lica odlikovale su se kamenom oštrinom, sa istaknutim jagodicama.
     Tleilaksi dobro izrađuju svoje gole, pomisli Leto.
     Dankan je nosio malu torbu ispletenu od tamnosmeđih niti, koju je imao već dugi niz godina. U njoj se obično nalazio materijal vezan za izveštaje koje je podnosio, ali danas je u njoj bilo smešteno nešto teže.
     Iksijanski lasersi pištolj.
     Dok se približavao Ajdaho se usredsredi na Letovo lice. To lice ostalo je nelagodno atreidsko, mršavo, sa potpuno plavim očima koje kao da su fizički delovale na ljude slabih živaca. Počivalo je duboko u sivim naborima kože peščane pastrmke koji su se, Ajdaho je to znao, mogli refleksnom kretnjom zaštitnički navući - treptaj lica, moglo se reći, pre nego treptaj oka. Koža mu je bila ružičasta, uokvirena sivim. Teško je bilo oteti se pomisli da je Letovo lice skaredno, da predstavlja izgubljenu trunku ljudskosti u nečem stranom.
     Zaustavivši se na samo šest koraka od Carskih Kola, Ajdaho uopšte nije pokušao da prikrije svoju ljutitu odlučnost. Nije ni razmišljao o tome zna li Leto za laserski pištolj. Ovo Carstvo udaljilo se isuviše od starog atreidskog morala i postalo bezlična sila, sila koja na svom putu slama i nevine. To se mora okončati!
     "Došao sam da porazgovaram s tobom o Sioni i još nekim stvarima", reče Ajdaho. Namestio je tašnu tako da je iz nje lako mogao izvući laserski pištolj.
     "Vrlo dobro." Letov glas odavao je dosadu.
     "Siona je jedina pobegla, ali još ima oko sebe izvestan broj pobunjenika."
     "Misliš li da ja to ne znam?"
     "Poznata mi je tvoja opasna popustljivost prema pobunjenicima, ali ne i sadržaj paketa koji je prilikom prepada ukrala."
     "Oh, to. U njenom posedu su sada celokupni planovi Citadele."
     Samo na trenutak Ajdaho posta Letov zapovednik straže, duboko zaprepašćen takvim očiglednim nehatom prema bezbednosti.
     "Pustio si je da sa tim pobegne?"
     "Ne ja, već ti."
     Ajdaho ustuknu pred tom optužbom. Lagano, u njemu opet odnese prevagu odlučni ubica.
     "Da li je to sve što je odnela?" upita Ajdaho.
     "Umotane zajedno sa planovima bile su i dve sveske kopija mojih dnevnika. Ukrala je i njih."
     Ajdaho stade da proučava Letovo nepomično lice. "Šta je u tim dnevnicima? Ponekad ih nazivaš tako, a ponekad letopisima."
     "Oni su pomalo i jedno i drugo. Možeš ih čak nazvati i udžbenikom."
     "Da li te zabrinjava to što je ukrala te sveske?"
     Leto dopusti sebi blagi osmeh, koji Ajdaho protumači kao odrečan odgovor. Trenutna napetost prostruja Letovim telom u času kada Ajdaho posegnu za tankom torbom. Hoće li izvući oružje ili izveštaj? Iako je jezgro njegovog tela bilo izuzetno otporno na toplotu, Leto je znao da mu izvesni delovi mogu biti ozleđeni laserskim pištoljem, a naročito lice.
     Ajdaho iz torbe izvuče izveštaj, ali pre no što je i počeo da ga čita Leto se razabra u očiglednim signalima. Ajdaho je tragao za odgovorima, ne pružajući obaveštenja. Ajdaho je želeo opravdanje za tok delanja koji je već bio odabrao.
     "Otkrili smo kult Alije na Giedi-I", reče Ajdaho.
     Dok je Ajdaho iznosio pojedinosti, Leto ništa ne reče. Kako je to dosadno. Misli mu odlutaše. Poklonici davno preminule sestre njegovog oca sada su služili samo kao povremena zabava. Kao što se moglo i pretpostaviti, Dankani su u takvim delatnostima videli svojevrsnu podzemnu pretnju.
     Ajdaho završi sa čitanjem. Njegovi agenti bili su temeljiti, to se nije moglo poreći. Dosadno temeljiti.
     "Nije to ništa više do oživljavanja Izide", reče Leto. "Moji sveštenici i sveštenice divno će se zabavljati gušenjem ovog kulta i njegovih sledbenika."
     Ajdaho klimnu kao da odgovara na neki glas iznutra.
     "Bene Geserit je znao za kult", reče on.
     To je već zanimalo Leta.
     "Sestrinstvo mi nikada nije oprostilo što sam im oduzeo program uzgajanja", reče on.
     "Ovo nema nikakve veze sa uzgajanjem."
     Leto prikri da ga sve ovo počinje pomalo zabavljati. Dankani su uvek bili preosetljivi kada je u pitanju bilo uzgajanje, iako su neki od njih povremeno ipak ostajali ravnodušni.
     "Shvatam", reče Leto. "Sestrinstvo Bene Geserit je u velikoj meri ludo, ali ludilo predstavlja haotičnu zalihu iznenađenja. Ponekad iznenađenja mogu biti korisna."
     "U ovome ne vidim baš nikakvu korist."
     "Smatraš li da Sestrinstvo stoji iza ovog kulta?" upita Leto.
     "Smatram."
     "Objasni."
     "Imali su i svoje svetilište. Nazvali su ga 'Svetilištem kris-noža'."
     "A sada?"
     "Glavnu sveštenicu zvali su 'Čuvarkom Džesikine svetlosti'. Da li ti to nešto znači?"
     "Pa to je divno!" Leto više nije pokušavao da sakrije koliko ga sve ovo zabavlja.
     "Šta u tome ima divno?"
     "Ujedinili su moju babu i tetku u jednu boginju."
     Ajdaho lagano zavrte glavom, očigledno ništa ne razumevajući.
     Leto dopusti sebi malu unutrašnju stanku, kraću od treptaja. Baba u njemu nije naročito marila za taj kult na Giedi-I. Mogao je da sputa njena sećanja i identitet.
     "Šta je po tvom mišljenju bila svrha ovog kulta?" upita Leto.
     "To je očigledno. Takmačka religija namenjena podrivanju tvog autoriteta."
     "To je suviše jednostavno. Mnogo toga se može reći za red Bene Geserita, ali ne i da su tako naivne."
     Ajdaho sačeka na obrazloženje.
     "Žele više začina!" reče napokon Leto. "Veći broj časnih majki."
     "Znači, dosađuju ti dok ih ne potkupiš?"
     "Razočarao si me, Dankane."
     Ajdaho pogleda u Leta, koji umešno uzdahnu. Bio je to veoma složen gest, neprimeren njegovom novom obličju. Dankani su obično bili bistriji, ali Leto je pretpostavio da je zavera koju je ovaj skovao otupila njegovu budnost.
     "Izabrale su Giedu-I kao svoj dom", reče Leto. "Šta ti to govori?"
     "Bilo je to uporište Harkonena, ali to već pripada dalekoj istoriji."
     "Sestra ti je tamo pala kao žrtva Harkonena. Trebalo bi da su Harkoneni i Gieda-I povezani u tvojim mislima. Zašto to nisi ranije pomenuo?"
     "Nisam smatrao važnim."
     Leto stisnu usne. Pominjanje sestre stavilo je Dankana na muke. Bio je svestan da je u intelektualnom pogledu samo poslednji u dugom nizu telesnih kopija koje su na osnovu prvobitnih ćelija sve nastale u akslotlskim tankovima Tleilaksa. Dankan ipak nije mogao da utekne prenetim sećanjima. Znao je da su ga Atreidi izbavili iz harkonenskog ropstva.
     Što god da sam sada, pomisli Leto, još sam Atreid.
     "Šta nameravaš da kažeš?" upita Ajdaho.
     Leto odluči da bi u tom trenutku bilo dobro malo podviknuti. On naglas uzviknu: "Harkoneni su posedovali zalihe začina!"
     Ajdaho uzmače za čitav korak.
     Leto nastavi nižim glasom: "Na Giedi-I nalazi se neotkrivena zaliha melanža. Sestrinstvo se trudi da ga se domogne pod okriljem svojih religijskih trikova."
     Ajdaho je bio zbunjen. Jednom izgovoren, odgovor se sam nametao.
     A meni je promakao, pomisli on.
     Letov uzvik vratio ga je u ulogu zapovednika carske straže. Ajdaho je bio upućen u ekonomiju Carstva koja je bila veoma pojednostavljena. Nije bilo dopušteno nikakvo ubiranje interesa; nije bilo kredita - sve se plaćalo gotovinom. Na jedinom kovanom novcu bio je Letov zakukuljen lik: Bogocar.
     Ali novac se zasnivao na začinu, tvari čija je vrednost bila ogromna i stalno rasla. Čovek bi mogao u ručnom prtljagu poneti količinu dovoljnu da kupi čitavu jednu planetu.
     "Kontroliši kovanje novca i sudove. Prepusti rulji ostalo", pomisli Leto. To je rekao stari Jakob Brum; Leto začu kako se starac u njemu zakikota. "Nisu se stvari baš mnogo promenile, Jakobe."
     Ajdaho duboko uzdahnu. "Treba odmah obavestiti Odbor za veru."
     Leto ništa ne uzvrati.
     Shvativši to kao znak da nastavi, Ajdaho se ponovo lati izveštaja, ali Leto ga je slušao samo delićem svesti. Ličilo je to na monitorsko kolo koje je samo beležilo Ajdahove reči i kretnje, sa povremenim pojačanjem zbog unutrašnjih komentara:
     Sada želi da govori o Tleilaksima.
     To je opasno za tebe, Dankane.
     Ova pomisao skrenu Letove misli u drugom pravcu.
     Lukavi Tleilaksi još proizvode moje Dankane od izvornih ćelija. Oni time čine nešto što religija zabranjuje i mi to i jedan i drugi znamo. Ja ne dozvoljavam veštačko manipulisanje ljudskim genima. Ali Tleilaksi znaju koliko cenim Dankane kao zapovednike moje straže. Mislim da ne shvataju koliko me to u stvari zabavlja. Zabavlja me to što se danas na mestu gde je stajala planina nalazi reka koja nosi Ajdahovo ime. Planine više nema. Sravnili smo je sa zemljom jer nam je bio potreban materijal za visoke zidove koji okružuju Sarer.
     Razume se, Tleilaksi znaju da ja povremeno sparujem Dankane. Dankani predstavljaju melesku snagu... i više od toga. Svaki požar mora imati svog vatrogasca.
     Imao sam nameru da ovoga sparim sa Sionom, ali to sada neće biti moguće.
     Ha! Kaže da želi da budem 'stroži' prema Tleilaksima. Zašto me onda otvoreno ne upita? "Nameravaš li da me zameniš?"
     Dolazim u iskušenje da mu kažem.
     Još jednom Ajdahova ruka posegnu u tanku tašnu. Letovom unutarnjem nadgledanju nije promakla ni najmanja kretnja.
     Laserski pištolj ili novi izveštaj? Ipak, izveštaj.
     Dankan je i dalje zabrinut. Želi ne samo da bude siguran da mi nije poznata njegova namera već traži i 'dokaze' da nisam vredan njegove odanosti. Okleva i odugovlači. Uvek je tako bilo. Koliko sam mu samo puta rekao da neću koristiti svoju moć otkrivanja budućnosti da bih predvideo trenutak kada ću napustiti ovo drevno obličje. Ali, on sumnja. Uvek je bio sumnjičav.
     Ova pećinasta prostorija upija njegov glas i da nije moje osetljivosti tama bi prikrila i hemijske dokaze. Razabirem njegov glas iz neposredne svesti. Kako je samo dosadan postao ovaj Dankan. Ponavlja se, ponavlja priču o Sioninoj pobuni i bez sumnje da će na kraju okriviti sebe zbog njenog poslednjeg bekstva.
     "Nije to obična pobuna", kaže.
     To me je trglo iz razmišljanja. Budala. Sve pobune su obične i krajnje dosadne. Sve su na isti kalup. Snaga koja ih pokreće leži u adrenalinskoj zavisnosti i želji da se stekne lična moć. Svi pobunjenici su kabinetske aristokrate. Zato sam u stanju da ih tako lako preobratim.
     Zašto me Dankani nikada ne slušaju kada im govorim o ovome? Raspravljao sam o tome i sa ovim ovde Dankanom. Bio je to jedan od naših prvih sukoba i suprotstavljanja.
     "Veština vladanja nalaže da se inicijativa nikada ne prepusti radikalnim elementima", kaže.
     Kakva pedantnost. Radikali se javljaju u svakom pokolenju i to ne smete pokušati da sprečite. To je podrazumevao pod 'prepuštanjem inicijative'. Želi da ih slomi, uguši, nadzire, spreči. On je živi dokaz da su razlike između policijskog i vojničkog uma neznatne.
     Rekoh mu: " Radikala se treba plašiti jedino ako pokušaš da ih tlačiš. Moraš pokazati da ćeš iskoristiti najbolje od onoga što nude."
     "Oni su opasni. Opasni!" Misli da ponavljanjem dokazuje istinitost.
     Lagano, korak po korak, uvodim ga u moj metod i čini mi se da počinje da me sluša. "U tome je njihova slabost, Dankane. Radikali uvek sagledavaju stvari na suviše pojednostavljen način - crno i belo, dobro i zlo, oni i mi. Sagledavajući stvari na takav način oni otvaraju vrata haosu. Veština vladanja, kako je ti nazivaš, jeste upravljanje haosom."
     "Ne postoji taj koji se može suprotstaviti svakom iznenađenju."
     "Iznenađenju? Ko govori o iznenađenju? Haos nije iznenađenje. On poseduje predvidljive osobine. Jedno je sigurno: razara red i jača sile do krajnjih granica."
     "Zar radikali ne žele upravo to da postignu? Zar ne pokušavaju da uzdrmaju stvari kako bi se sami domogli kontrole?"
     "To oni misle da čine. A u stvari, stvaraju nove ekstremiste, nove radikale, i tako nastavljaju stari proces."
     "A šta je sa radikalom koji shvata složenost i to ti stavlja do znanja?"
     "To onda nije radikal. To je već suparnik u borbi za vlast."
     "Ali šta ti onda činiš?"
     "Pridobiješ ga ili ubiješ. Tako je prvobitno i nastala borba za vlast, na ropćućem nivou."
     "Da, ali šta je sa mesijama?"
     "Kao što je bio moj otac?"
     Dankanu se ne dopada ovo pitanje. On zna da sam ja sam, na izvestan način, svoj vlastiti otac. Zna da mogu govoriti njegovim glasom i oživeti njegovu ličnost, da su moja sećanja tačna, neispravljana i neminovna.
     On nerado reče: "Pa.. ako baš hoćeš."
     "Dankane, ja sam svi oni zajedno i ja znam. Nikada nije bilo prave, nesebične pobune, sve su to sami hipokriti - svesni hipokriti ili nesvesni hipokriti, sve je to isto."
     Ovo uzburka mali osinjak u mojim predačkim sećanjima. Poneki od predaka nikada nisu prestali da veruju da su oni i samo oni držali ključ za sve ljudske probleme. E, u tome su slični meni. Mogu da saosećam sa njima čak i dok im govorim da se greška sama sobom ispravlja.
     Primoran sam da ih potisnem. Nema nikakvog smisla zadržavati se na njima. Oni su jedva više od oporih sećanja... baš kao kada ovaj Dankan koji stoji preda mnom sa laserskim pištoljem...
     Veliki donji bogovi! Uhvatio me je na legalu. Pištolj mu je u ruci uperen u moje lice.
     "Dankane, ti? Zar si me i ti izdao?"
     E tu, Brute?
     Svaka nit Letove svesti postade krajnje pozorna. Oseti kako mu se telo trza. Crvoliko telo posedovalo je sopstvenu volju.
     Ajdaho podrugljivo progovori: "Reci mi, Leto: koliko puta moram platiti dug odanosti?"
     Leto razabra unutrašnje pitanje: "Koliko je mene već postojalo?" Dankane je to uvek zanimalo. Svaki Dankan postavljao je to pitanje, ali nijedan odgovor nije ih zadovoljavao. Sumnjali su.
     Svojim najtužnijim glasom Muad'Diba, Leto upita: "Zar nisi ponosan što ti se divim, Dankane? Zar se nikada nisi upitao šta je to u tebi zbog čega te želim za stalnog pratioca kroz vekove?"
     "Zato što znaš da sam velika budala!"
     "Dankane!"
     Glas ljutitog Muad'Diba uvek je mogao da uzdrma Ajdaha. Uprkos činjenici što Ajdaho nije znao da nijedna pripadnica Bene Geserita nikada nije uspela da ovlada moćima glasa kao Leto, moglo se predvideti da će reagovati baš na ovaj glas. Laserski pištolj za trenutak zadrhta u njegovoj ruci.
     To je bilo dovoljno. Leto se munjevito skotrlja s kola. Ajdaho ga nikada do tada nije video da na ovaj način silazi s kola, niti je podozrevao da se nešto tako može dogoditi. Za Leta, bilo je potrebno da se steknu samo dva uslova - stvarna pretnja koju je crvoliko telo moglo osetiti i stavljanje u dejstvo tog tela. Ostalo se odigravalo automatski, a brzina tog čina uvek je zaprepašćivala i samog Leta.
     Najveća briga bio mu je laserski pištolj. Mogao je gadno da ga povredi, mada su samo retki shvatali sposobnost tela pre-crva da se nosi sa toplotom.
     Leto udari Ajdaha dok se kotrljao i tako skrenu cev laserskog pištolja upravo u trenutku kada je ovaj opalio. Jedan od beskorisnih patrljaka koji su nekada predstavljali Letove noge i stopala posla do svesti iznenadnu bujicu neprijatnih osećanja. Za trenutak postojao je samo bol. Ali crvoliko telo bilo je oslobođeno da dela i refleksi staviše u dejstvo siloviti paroksizam udarca. Leto ču kako kosti pucaju. Laserski pištolj bi odbačen daleko preko poda kripte grčevitim trzajem Ajdahove ruke.
     Otkotrljavši se od Ajdaha, Leto se postavi za novi napad, ali za to nije bilo potrebe. Povređeni patrljak još je odašiljao signale bola i on oseti da mu je vrh patrljka spaljen. Koža peščane pastrmke već je zatvorila ranu. Bol postade blaži i pretvori se u ružno dobovanje.
     Ajdaho se pokrenu. Moglo se videti da mu je grudni koš smrskan. Disao je uz velike napore, ali ipak je otvorio oči i pogledao ka Letu.
     Postojanost tih smrtnih opsednutosti! pomisli Leto.
     "Siona", prodahta Ajdaho.
     Leto vide kako život oteče iz njega u tom času.
     Zanimljivo, pomisli Leto. Da li je moguće da su ovaj Dankan i Siona... Ne! Ovaj Dankan uvek je ispoljavao otvoreno podrugljiv prezir prema Sioninim ludostima.
     Leto se ponovo pope na Carska Kola. Ovo je bilo gusto. Nema sumnje da je Dankan ciljao u mozak. Leto je oduvek bio svestan toga da su mu šake i stopala ranjivi, ali nikome nije dozvolio da sazna šta bi se dogodilo ako mu mozak više ne bi bio neposredno povezan sa licem. Više to nije bio mozak ljudskih razmera, već se proširio u čvornim zbirištima po celom telu. Nikome to nije rekao, ali je zapisao u svojim dnevnicima.