28.

     Jedinstvena mnoštvenost ove vaseljene privlači moju najdublju pažnju. To je pojava najveće Iepote.

     'Ukradeni dnevnici'

     Leto je čuo Monea u predvorju nekoliko časaka pre no što je Hvi kročila u malu sobu za audijencije. Na sebi je imala široke bledozelene pantalone čvrsto vezane na gležnjevima tamnozelenim pantljikama koje su bile u skladu sa sandalama. Ispod crnog ogrtača mogla se nazreti široka bluza takođe zelene boje.
     Dok se primicala Letu izgledala je spokojno, a onda je bez poziva sela, odabravši jedan zlatan jastuk umesto crvenog na kome je sedela ranije. Moneu je bilo potrebno manje od jednog časa da je dovede. Letovo oštro uho razabralo je kako se Moneo vrpolji u predvorju, te dade signal na koji se zasvođen ulaz zatvori.
     "Nešto je uznemirilo Monea", reče Hvi. "Veoma se trudio da to ne ispolji, ali što se više naprezao da me umiri to je više golicao moju radoznalost."
     "Nije te uplašio?"
     "Oh, ne. Ipak, rekao je nešto veoma zanimljivo. Kazao mi je da za sva vremena moram da zapamtim da je Bog Leto različita osoba za svakog od nas."
     "Po čemu je to zanimljivo?" upita Leto.
     "Zanimljivo je zapravo pitanje za koje je ova opaska bila uvod. Rekao je da se često pita kakva je naša uloga u stvaranju te vaše raznolikosti?"
     "To jeste zanimljivo."
     "Mislim da je to istinski uvid", reče Hvi. "Zbog čega ste me pozvali?"
     "Svojevremeno su tvoji gospodari na Iksu..."
     "Oni nisu više moji gospodari, gospodaru."
     "Oprosti mi. Od sada ću ih zvati Iksijanci."
     Ona ozbiljno klimnu, a onda ponovi početak njegovog pitanja: "Svojevremeno..."
     "Iksijanci su zamislili da načine oružje - svojevrsnog lovca-tragača, samohodnu smrt sa mašinskim umom. Planirano je da to bude stvar koja samu sebe poboljšava i koja bi tragala za životom i svodila ga na njegove neorganske činioce."
     "Nisam čula za takvu stvar, gospodaru."
     "Znam. Iksijanci ne shvataju da se tvorci mašina uvek izlažu opasnosti da i sami postanu totalne mašine. To je potpuno besplodna rabota. Posle određenog vremena mašine redovno otkažu. A ako bi ovakve mašine otkazale ništa ne bi preostalo, nikakvog života."
     "Ponekad mislim da su ludi", reče ona.
     "To i Anteak smatra. Ovo je neposredan problem. Trenutno, Iksijanci su zaokupljeni nekim projektom koji kriju."
     "Čak i od vas?"
     "Čak i od mene. Poslaću Časnu Majku Anteak da to istraži. Da bismo joj pomogli, tražim od tebe da joj ispričaš sve što možeš o mestu na kome si provela detinjstvo. Ne izostavljaj nijednu sitnicu, bez obzira na to koliko bila mala. Anteak će ti pomoći da se prisetiš. Potreban nam je svaki zvuk, svaki miris, izgled i imena posetilaca, boje, pa čak i drhtaji tvoje kože. I najmanje stvari mogu da budu od životne važnosti."
     "Mislite li da tu rade na stvari koje skrivaju."
     "Znam da je tako."
     "I smatrate da stvaraju to oružje u..."
     "Ne, ali će to biti naš izgovor za istraživanje mesta na kome si rođena."
     Ona otvori usta i postepeno uobliči osmeh, a zatim reče: "Moj gospodar postupa okolišno. Smesta ću da razgovaram sa Časnom Majkom." Hvi htede da ustane, ali je on zaustavi pokretom ruke.
     "Ne sme izgledati da nam se žuri", reče on.
     Ona se spusti natrag na jastuk.
     "Svako od nas je različit, u smislu Moneovog zapažanja", reče on. "Postanje se ne prekida. Tvoj Bog nastavlja da te stvara."
     "Šta će Anteak otkriti? Vi to znate, zar ne?"
     "Recimo da imam snažno predosećanje. Ali nisi nijednom pomenula stvar o kojoj sam maločas govorio. Imaš li kakvo pitanje?"
     "Vi ćete mi već odgovoriti kada to bude potrebno." Bio je to iskaz pun takvog poverenja da Leto jednostavno izgubi glas. Mogao je jedino da je posmatra, shvatajući koliko je izuzetno bilo ovo dostignuće Iksijanaca - ovo ljudsko biće. Hvi je ostajala potpuno verna nalozima lično odabrane moralnosti. Bila je dražesna, topla i poštena i posedovala je empatičko čulo koje ju je nagonilo da deli svaku patnju onih sa kojima se poistovećivala. Mogao je da zamisli zaprepašćenost njenih učiteljica iz reda Bene Geserita suočenih sa jezgrom samoopštenja koje je bilo nemoguće uništiti. Učiteljicama očito nije preostalo ništa drugo do da samo pridodaju koji potez ovde, koju sposobnost onde, pri čemu je sve samo jačalo onu silu koja ju je sprečavala da postane jedna od Bene Geserita. Kako to mora da ih je izjedalo!
     "Gospodaru", reče ona, "želela bih da znam pobude koje su vas nagnale da odaberete ovakav način života?"
     "Pre svega, morala bi da razumeš kako to izgleda kada se vidi naša budućnost."
     "Pokušaću, uz vašu pomoć."
     "Ne postoji ništa što se ikad odvaja od svog izvora", reče on. "Viđenje budućnosti je vizija kontinuuma u kome sve stvari poprimaju oblik kao što mehurovi nastaju ispod vodopada. Vidiš ih, a onda iščezavaju u vodenom toku. Ako se tok okonča, to je kao da mehurovi nikad nisu ni postojali. Takav tok ima i moja Zlatna Staza, a ja vidim njen kraj."
     "Vaš je izbor..." Uprla je prstom u njegovo telo. "Vaš je izbor to promenio."
     "Menja ga. Promena proizilazi ne samo iz načina mog života, nego i iz načina moje smrti."
     "Poznato vam je kako ćete umreti?"
     "Ne kako. Poznajem jedino Zlatnu Stazu na kojoj će se to desiti."
     "Gospodaru, ja ne..."
     "Znam, teško je to razumeti. Moje umiranje obuhvatiće četiri smrti: smrt tela, smrt duše, smrt mita i smrt razuma, a sve ove smrti sadrže seme uskrsnuća."
     "Vratićete se iz..."
     "Seme će se vratiti."
     "Šta će se dogoditi sa vašom religijom kada vas više ne bude?"
     "Sve religije su jedinstvena zajednica. Spektar ostaje neprekinut unutar Zlatne Staze. Stvar je u tome što ljudska bića prvo vide jedan, a zatim drugi deo. Prividi se mogu nazvati omaškama čula."
     "Narod će vas i dalje obožavati", reče ona.
     "Da."
     "Ali kada se zauvek završi, nastupiće gnev", reče ona. "Doći će do poricanja. Neki će reći da ste bili običan tiranin."
     "Privid", složi se on.
     Knedla u grlu onemogućila joj je, za trenutak, da govori, no potom reče: "Na koji način vaš život i vaša smrt menjaju..." Ona zavrte glavom.
     "Život će se nastaviti."
     "To verujem, gospodaru, ali kako?"
     "Svaki ciklus je reakcija na prethodni ciklus. Ako pronikneš oblik mog Carstva, biće ti poznat oblik narednog ciklusa."
     Ona odvrati pogled od njega. "Sve što sam naučila o vašoj Porodici govorilo mi je da biste to uradili..." Naslepo je načinila pokret rukom u njegovom pravcu. "Da biste to uradili jedino iz nekoristoljublja. Ipak, mislim da, u stvari, ne znam kakav je oblik vašeg Carstva."
     "Letovog Zlatnog mira?"
     "Manje je mira nego što bi neki hteli, verujemo", reče ona ponovo ga pogledavši.
     Kakvog li poštenja! pomisli on. Ništa ne može da ga zastraši.
     "Ovo je vreme stomaka", reče on. "Ovo je vreme kada se širimo, kao što se jedna ćelija širi."
     "Ali nešto nedostaje", reče ona.
     Ona je kao Dankani, pomisli on. Nešto nedostaje i oni to odmah osete.
     "Telo raste, ali duša ne raste", reče on.
     "Duša?"
     "Ta mislena svest koja nam govori kako bismo mogli da postanemo veoma živi. Ti to, Hvi, dobro znaš. To je ono osećanje koje ti govori kako da budeš dosledna sebi."
     "Vaša religija nije dovoljna", reče ona.
     "Nijedna religija nikad ne može da bude dovoljna. To je stvar izbora - jedinstvenog, usamljenog izbora. Da li sada shvataš zbog čega mi tvoje prijateljstvo i tvoje društvo toliko mnogo znače."
     Trepćući je otrla suze, a zatim klimnu i reče: "Zašto to i drugi ljudi ne znaju?"
     "Zato što im to uslovi ne dozvoljavaju."
     "Uslovi koje vi nalažete?"
     "Tačno. Pogledaj samo širinu mog Carstva. Vidiš li mu oblik?"
     Ona zaklopi oči, razmišljajući.
     "Neko želi da sedi na obali reke i svaki dan peca, je li tako?" upita on. "Odlično. To je taj život. Ti želiš da odjedriš preko mora i posetiš strance? Sjajno. Šta tu ima još da se doda?"
     "Putovanje svemirom?" upita ona sa prkosom u glasu. Otvorila je oči.
     "Uočila si da Esnaf i ja to ne dozvoljavamo."
     "Vi to ne dozvoljavate."
     "Istina je. Ukoliko bi Esnaf otkazao poslušnost ne bi dobio začin."
     "A zadržavanje ljudi na površini matične planete onemogućava ih da čine smutnju."
     "Čini i nešto značajnije od toga. Ispunjava ih čežnjom za putovanjem. Stvara potrebu za preduzimanjem dalekih putovanja i viđenjem neobičnih stvari. Na kraju ispada da putovanje znači slobodu."
     "Ali začina ponestaje", reče ona.
     "I sloboda postaje svakim danom sve dragocenija."
     "To može da vodi jedino u očajanje i nasilje?" reče upitno ona.
     "Jedan mudar čovek među mojim precima - znaš li da sam ja sam, u stvari, bio ta osoba? Shvataš li da u mojoj prošlosti nema stranaca?"
     Ona klimnu sa strahopoštovajem.
     "Taj mudri čovek zapazio je da je bogatstvo oruđe slobode. Stremljenje bogatstvu je, međutim, istovremeno i put u ropstvo."
     "Esnaf i Sestrinstvo sami sebe porobljavaju."
     "Baš kao i Iksijanci, Tleilaksi i svi drugi. Oh, s vremena na vreme uspevaju da negde i iščeprkaju poneki komadić skrivenog melanža i time se trajno zadovoljavaju. Veoma zanimljiva igra, zar ne?"
     "Ali kada dođe do nasilja?"
     "Biće gladi i nespokoja."
     "Zar i ovde na Arakisu?"
     "Ovde, onde, svuda. Ljudi će se u mislima vraćati na moju tiraniju kao na stare dobre dane. Ja ću biti ogledalo njihove budućnosti."
     "Ali to će biti strašno!" usprotivi se ona. Drugačije nije mogla da reaguje, pomisli on.
     Zatim reče: "Kada zemlja prestane da pruža ljudima mogućnost održanja, preživeli će početi da se jate u sve manje skupine izbeglica. Proces strahovitog odabiranja ponavljaće se na mnogim svetovima - eksplozivna stopa rađanja i nestašica hrane."
     "Zar Esnaf ne bi mogao..."
     "Esnaf će, u nedostatku dovoljne količine melanža, biti pokopan i neće moći da obavlja neophodan prevoz."
     "Zar bogati to neće izbeći?"
     "Samo neki od njih."
     "Onda vi, u biti niste ništa izmenili. Naprosto ćemo nastaviti da se borimo i umiremo."
     "Sve dok peščani crv još jednom ne zavlada Arakisom. Do tog časa proverićemo sebe kroz duboko iskustvo koje će nam biti zajedničko. Naučićemo da se stvari koje se dešavaju na našoj planeti mogu dogoditi na bilo kojoj planeti."
     "Toliko puno patnje i smrti", prošapta ona.
     "Zar ne razumeš smisao smrti?" upita on. "Moraš to da razumeš. Vrste moraju razumeti. Svekoliki život mora da razume."
     "Pomozite mi, gospodaru", prošapta ona.
     "To je najdublje iskustvo svakog živog stvora", reče on. "Odmah iza smrti dolaze stvari kojima ona preti i koje je odslikavaju - bolesti koje ugrožavaju život, rane i nesreće... porođaj za žene, a nekad je to bila bitka za muškarce."
     "Vaše Ribogovornice su..."
     "One su živa pouka o opstanku", reče on.
     Oči joj se raširiše od iznenadnog poimanja. "Opstanku? Svakako!"
     "Kako si samo dragocena", reče on. "Kako retka i dragocena. Blagosloveni bili Iksijanci!"
     "I prokleti?"
     "To, takođe."
     "Mislim da nikad neću razumeti značaj i ulogu vaših Ribogovornica", reče ona.
     "Ni Moneo to ne uviđa", reče on. "A ni za Dankana u tom pogledu nema nade."
     "Čovek mora najpre da nauči da ceni život, pre no što poželi da ga sačuva", reče ona.
     "A oni koji opstaju najviše ističu sve draži i lepote življenja. Žene se mnogo češće suočavaju s tim, jer je porođaj odblesak smrti."
     "Moj ujak Malki uvek mi je govorio da ste imali dobre razloge da ne dozvolite borbu i slučajno nasilje među muškarcima. Kakva gorka pouka!"
     "Kad ih lišiš neposredne mogućnosti da čine nasilje, muškarci imaju veoma malo načina da provere kako će izgledati njihovo suočavanje sa tim krajnjim iskustvom", reče on. "Nešto nedostaje. Duša se ne razvija. Šta se među ljudima govori o Letovom miru?"
     "Vele da ste nas primorali da se brložimo u besciljnom propadanju poput svinja u svojoj pogani."
     "Uvek se trudi da prepoznaš tačnost narodne mudrosti", reče on. Propadanje."
     "Većina muškaraca ne poseduje načela", primeti ona. "Iksijanske žene se neprestano žale na to."
     "Kad god sam prinuđen da razotkrivam pobunjenike, potražim ih među muškarcima sa načelima", reče on.
     Ćutke ga je gledala i on postade svestan koliko je ova, čak i ova jednostavna reakcija duboko svedočila o njenoj inteligenciji.
     "Šta misliš gde sam pronašao najbolje podanike?" upita on.
     Ote joj se kratak uzdah.
     "Načela", reče on, "jesu ono za šta se boriš. Većina muškaraca provede svoj životni vek bez pravog izazova, osim u poslednjim trenucima. Oni imaju tako malo neprijateljskih arena u kojima bi mogli sebe da oprobaju."
     "Imaju vas", reče ona.
     "Ali ja sam toliko moćan", reče on. "Ja sam u tom pogledu ravan samoubistvu. Ko je toliko lud da izazove sigurnu smrt?"
     "Ludaci... ili očajnici. Buntovnici?"
     "Ja sam za njih ravan ratu", reče on. "Praizvorni grabljivac. Ja sam koheziona sila koja ih raskomadava."
     "Nikad nisam o sebi razmišijala kao o pobunjeniku", reče ona.
     "Ti si nešto daleko bolje od toga."
     "I vi biste me iskoristili na neki način?"
     "Bih."
     "Ne kao jednog od podanika?"
     "Već imam dobre podanike - nepodmitljive, pronicljive, mudre i poštene u pogledu vlastitih grešaka, hitre u odlučivanju."
     "Oni su bili pobunjenici."
     "Većina među njima."
     "Kako ste ih odabrali?"
     "Mogao bih da kažem da su sami sebe odabrali."
     "Preživevši?"
     "I time. Ali ima i nešto više od toga. Razlika između dobrog i lošeg podanika može se smestiti u pet otkucaja srca. Dobri podanici donose odluke u trenu."
     "Prihvatljive odluke?"
     "Obično takve koje su delotvorne. S druge strane, loš podanik okleva, vrda, zahteva sastanke odbora, istraživanja i izveštaje. Sve u svemu, on dela na način koji stvara ozbiljne probleme."
     "Zar njima nije ponekad potrebno više podataka da bi doneli..."
     "Loš podanik se više brine o izveštajima nego o odlukama. Njemu su najvažnije stvari na papiru koje može da pokaže kao izgovor za svoje promašaje."
     "A dobri podanici?"
     "Oh, oni se drže usmenih naređenja. Nikada, ukoliko njihove usmene naredbe izazovu probleme, ne lažu u pogledu toga šta su učinili, i okružuju se ljudima sposobnim da mudro delaju na temelju usmenih naređenja. Često je najvažniji deo nekog podatka sama činjenica da je nešto krenulo loše. Rđav podanik skriva svoje greške sve dok ne postane prekasno da se one isprave."
     Leto ju je posmatrao dok je razmišljala o ljudima koji su se nalazili u njegovoj službi - posebno o Moneu.
     "Ljudi od odluke", reče ona.
     "Jedna od stvari koje tiranin najteže pronalazi", reče on, "jesu ljudi koji stvarno donose odluke."
     "Zar čak ni vaše pomno poznavanje prošlosti ne pruža neko..."
     "Pruža mi ponešto zabave. Većina birokratija pre moje iznalazila je i postavljala na značajne položaje ljude koji su izbegavali donošenje odluka."
     "Shvatam. Kako ćete mene iskoristiti, gospodaru?"
     "Hoćeš li da se udaš za mene?"
     Blag osmeh zatitra na njenim usnama. "Žene, takođe, mogu da donose odluke. Udaću se za vas."
     "Onda idi i saopšti podatke Časnoj Majci. Postaraj se da tačno dozna ono za čim traga."
     "Moje poreklo", reče ona mirno. "Vi i ja već znamo moju svrhu."
     "Koja nije odvojena od svog izvora", reče on. Ona ustade i reče: "Gospodaru, da li je moguće da grešite u pogledu svoje Zlatne Staze? Da li mogućnost promašaja..."
     "Sve i svako može da pogreši", reče on, "ali tu su hrabri, dobri prijatelji da pomognu."