23.

     Kada sam krenuo da povedem čovečanstvo duž Zlatne Staze obećao sam im nauk koji će i njihove kosti upamtiti. Poznato mi je duboko ustrojstvo koje ljudi poriču rečima čak i onda kad ga delanjem potvrđuju. Kažu da tragaju za sigurnošću i spokojem, stvaraju seme meteža i nasilja. Ako i nađu svoju spokojnu sigurnost, i dalje se migolje u njoj. Postaje im dosadna. Pogledajte ih sada. Pogledajte šta rade dok beležim ove reči. Ha! Pružam im bezbrojne eone nametnutog spokojstva koje se nastavlja i nastavlja uprkos njihovim naporima da pobegnu u haos. Verujte mi, sećanje na Letov mir živeće s njima zauvek. Tragaće od tada za svojom spokojnom sigurnošću samo krajnje oprezno, izvršivši prethodno najpomnije pripreme.

     'Ukradeni dnevnici'

     Uveliko protiv svoje volje, Ajdaho se u zoru obreo sa Sionom pored sebe na 'sigurnom mestu' u carskom ornitopteru. Leteli su na istok, prema zlatnom luku sunca koje je visilo iznad predela izdeljenog u pravougaone zelene plantaže.
     Topter je bio prostran, dovoljno velik da ponese malu četu Ribogovornica i njihova dva gosta. Pilot, predvodnica čete, jedna mišićava žena s licem za koje je Ajdaho bio ubeđen da se nikada ne osmehuje, predstavila se kao Inmeir. Smestila se na pilotsko sedište tačno ispred Ajdaha, a sa strane su joj se pridružile još dve mišićave čuvarke Ribogovornice. Još pet čuvarki selo je iza Ajdaha i Sione.
     "Bog mi je naredio da vas izvedem iz grada", rekla je Inmeir, došavši do njega na komandno mesto ispod glavnog trga. "To je zbog vaše vlastite sigurnosti. Vratićemo se sutra ujutro, za Siajnok."
     Umoran od noćnih uzbuna, Ajdaho oseti da bi bilo beskorisno protiviti se naređenjima 'samog Boga'. Inmeir je izgledala dovoljno snažna da ga ponese jednom rukom. Povela ga je sa komandnog mesta u prohladnu noć prošaranu zvezdama sličnim facetama razbijenih brilijanata čvrstih ivica. Tek kada su stigli do 'toptera i kada Ajdaho prepoznade Sionu koja je tamo čekala počeo je da razmišlja o razlogu ovog putovanja.
     Tokom noći, Ajdaho je počeo da shvata da iza sveg nasilja u Onu nisu stajali organizovani pobunjenici. Kada se raspitao o Sioni, Moneo je poručio: "Moja kćer je na sigurnom", dodajući na kraju poruke: "Preporučujem je tvojoj brizi."
     U 'topteru Siona nije odgovarala na Ajdahova pitanja. Čak i sada sedela je mrzovoljno utihla pored njega. Podsećala ga je na njega samog iz prvih gorkih dana kada se zavetovao da će se osvetiti Harkonenima. Pitao se šta je uzrok njenoj ogorčenosti. Šta ju je na to nagonilo?
     Ni sam ne znajući zašto, Ajdaho uhvati sebe kako upoređuuje Sionu sa Hvi Noree. Nije bilo lako susresti se s Hvi, ali je uspeo u tome uprkos nametljivim zahtevima Ribogovornica da pođe tamo gde ga dužnost zove.
     Nežna, to je bila prava reč za Hvi. Delala je iz središta nepromenjene nevinosti koja je, na svoj način, posedovala ogromnu snagu. To mu se učinilo veoma privlačnim.
     Moram se češće viđati s njom.
     Za sada je, međutim, morao da se zadovolji mrzovoljnim ćutanjem Sione pored sebe. Pa... na ćutanje valja odgovoriti ćutanjem.
     Ajdaho se zagleda u predeo koji je promicao. Tu i tamo primetio bi zbijena svetla sela kako trnu sa pojavom sunca. Pustinja Sarer ležala je daleko u pozadini, a izgled ove zemlje pod njima ni po čemu nije odavao da je i ona jednom bila spržena.
     Neke stvari se ne menjaju mnogo, pomisli on. One se samo premeštaju s jednog na drugo mesto, gde se i preoblikuju.
     Ovaj predeo podseti ga na kaladanske bujne vrtove, što ga, opet, natera da se zapita šta se desilo sa zelenom planetom na kojoj su Atreidi živeli toliko pokoljenja pre no što su došli na Dinu. Mogao je da razazna uske puteve, trgovačke puteve zakrčene vozilima koja su vukle šestonožne životinje za koje je pretpostavljao da su tkonji. Moneo mu je rekao da su tkonji, sazdani prema potrebama ovakvog predela, bile glavne vučne životinje, i to ne samo ovde već svuda u Carstvu.
     "Stanovništvo koje hoda lakše je nadgledati."
     Moneove reči odzvanjale su u Ajdahovom sećanju dok je gledao nadole. Ispred 'toptera pojavi se zemlja pašnjaka, blago zatalasani zeleni brežuljci razbijeni u nepravilne oblike crnim kamenim zidovima. Ajdaho prepoznade ovce i nekoliko vrsta krupne stoke. 'Topter pređe preko uske doline i dalje u tamu, samo sa nagoveštajem vode koja teče u dubinama. Jedno jedino svetlo i plavi stub dima koji se izdizao iz senki doline svedočili su o tome da tu ima ljudskih stvorenja.
     Siona se odjednom promeškolji i potapša pilota po ramenu, pokazujući pravo ispred njih.
     "Nije li to Gojgoa?" upita Siona.
     "Da." Inmeir odgovori ne okrećući se, drhtavog glasa, što je odavalo izvesna osećanja koja Ajdaho nije mogao da odgonetne.
     "Zar to mesto nije bezbedno?" upita Siona.
     "Bezbedno je."
     Siona pogleda Ajdaha, "Naredi joj da nas povede u Gojgou."
     Ni sam ne znajufi zašto se povinovao, Ajdaho reče: "Odvedi nas tamo."
     Inemir se tada okrenu i njeno lice, za koje je Ajdaho tokom noći mislio da predstavlja bezosećajni kvadratni blok, jasno mu otkri izvesno duboko osećanje. Usne joj se obesiše. U uglu desnog oka upadljivo joj se zgrčio jedan živac.
     "Ne u Gojgou, zapovedniče", reče gotovo molećivo Inemir. "Ima i boljih..."
     "Da li ti je Bogocar rekao da nas odvedeš na neko određeno mesto?" upita Siona.
     Inmeir izrazi očima bes zbog ove upadice, ali ne pogleda pravo u Sionu. "Ne, on ali..."
     "Onda nas povedi u tu Gojgou", reče Ajdaho.
     Inmeir se ponovo zadubi u upravljanje 'topterom, a Ajdaho bi odbačen prema Sioni u trenutku kada se letelica oštro nagnu i polete prema okrugloj udubini smeštenoj u zelenim brdima.
     Ajdaho je preko Inmeirinog ramena posmatrao odredište. U samom središtu udoline ležalo je selo sagrađeno, kao i okolne ograde, od crnog kamena. Ajdaho ugleda voćnjake na pojedinim padinama iznad sela, stepenaste vrtove koji su se uzdizali prema malom sedlu na kome su se videli sokolovi kako klize na prvim jutarnjim vazdušnim strujama.
     Pogledavši Sionu, Ajdaho upita: "Šta je ta Gojgoa?"
     "Videćeš."
     Inmeir povede 'topter u postepeno poniranje i lako ga spusti na travnatu zaravan na kraju sela. Jedna od Ribogovornica otvori vrata okrenuta prema selu. Ajdahove nozdrve istog trena zapahnu opojna mešavina mirisa - zgnječene trave, životinjskog izmeta, trpkost vatri na kojima se spremala hrana. On skliznu iz 'toptera i pogleda niz jednu ulicu sela gde su ljudi izlazili iz kuća da osmotre posetioce. Ajdaho ugleda stariju ženu u dugoj zelenoj haljini kako se naginje i šapuće nešto detetu koje se smesta okrete i otrča prema gornjem kraju ulice.
     "Dopada li ti se ovo mesto?" upita Siona. Spustila se na tle pored njega.
     "Izgleda prijatno."
     Siona pogleda pilota Inmeir i ostale Ribogovornice koje im se pridružiše na travi. "Kada ćemo nazad u On?"
     "Vi ne idete nazad", reče Inmeir. "Naređeno mi je da vas odvedem u Citadelu. Samo se Zapovednik vraća."
     "Shvatam te sasvim dobro", klimnu Siona. "Kada polazimo?"
     "Sutra u zoru. Dogovoriću se sa seoskim starešinom oko smeštaja." I Inmeir čvrstim korakom krenu ka selu.
     "Gojgoa", reče Ajdaho. "Čudno ime. Pitam se kakvo je ovo mesto bilo u vreme Dine?"
     "Slučajno mi je poznato", reče Siona. "Na starim kartama zove se Šuloh, što znači 'Mesto duhova'. Usmena predanja kažu da su ovde, pre no što su zbrisani svi stanovnici, počinjeni veliki zločini".
     "Jakurutu", prošapta Ajdaho, prisetivši se starih legendi o kradljivcima vode. On baci pogled unaokolo, tražeći neki trag dina i grebena; nije bilo ničeg - samo su se dva postarija čoveka spokojnog izraza lica vraćala sa Inmeir. Nosili su izbledele plave pantalone i dronjave košulje. Bili su bosi.
     "Da li si poznavao ovo mesto?" upita Siona.
     "Samo kao ime iz legende."
     "Neki pričaju da ovde ima duhova", reče ona, "ali ja u to ne verujem!"
     Inmeir se zaustavi pred Ajdahom, davši znak dvojici bosonogih da čekaju pozadi. "Smeštaj je siromašan, ali može da posluži", reče ona, "sem ako ne želite da odsednete u nekom od privatnih staništa." Dok je ovo govorila okrenula se i pogledala Sionu.
     "Odlučićemo kasnije", reče Siona. Ona uze Ajdaha pod ruku. "Zapovednik i ja želimo malo da se prošetamo kroz Gojgou i razgledamo je."
     Inmeir zausti da nešto kaže, ali se uzdrža. Ajdaho dozvoli Sioni da ga provede pored dvojice radoznalih seljana.
     "Poslaću dve čuvarke s vama", doviknu im Inmeir.
     Siona zastade i okrenu se. "Zar u Gojgoi nismo bezbedni?"
     "Ovde je veoma mirno", reče tiho jedan od dvojice seljana.
     "Onda nam čuvarke nisu potrebne", reče Siona. "Neka ostanu da čuvaju 'topter."
     "Dobro", reče Ajdaho izvlačeći ruku iz Sioninog stiska. "Kakvo je ovo mesto?"
     "Vrlo je verovatno da će ti se učiniti veoma mirnim", reče Siona. Uopšte ne liči na Šuloh. Veoma je tiho."
     "Smeraš nešto", reče Ajdaho koračajući pored nje.
     "Pitam se šta?"
     "Uvek su mi pričali da gole postavljaju mnogo pitanja", reče Siona. "Imala bih i ja da postavim neka?"
     "Oh?"
     "Kakav je u tvoje vreme čovek bio Leto?"
     "Koji?"
     "Da, zaboravila sam da su bila dvojica - deda i naš Leto. Mislim na našeg Leta, razume se."
     "Bio je dete, samo se toga sećam."
     "Usmena Predanja kažu da je jedna od njegovih prvih nevesta poticala iz ovog sela."
     "Nevesta? Mislio sam..."
     "Dok je još imao ljudski oblik. Bilo je to posle smrti njegove sestre, ali pre no što je počeo da se menja u Crva. Prema Usmenim Predanjima, Letove neveste nestale su u lavirintu carske Citadele i nikada kasnije nisu viđene, sem kao lica i glasovi sa holograma. Nije imao nevestu već hiljadama godina."
     Stigoše do malog trga na sredini sela; bio je to kvadratni prostor osnovice oko pedeset metara, sa nisko ograđenim bazenom bistre vode u središtu. Siona priđe bazenu i sede na kameniti ispust, pokazavši Ajdahu da joj se pridruži. Ajdaho se najpre osvrnu po selu, primetivši da ga ljudi posmatraju iza zastora na prozorima, da deca upiru prste u njega i šapću. On se okrenu i zagleda u Sionu.
     "Kakvo je ovo mesto?"
     "Rekla sam ti. Pričaj mi o Muad'Dibu."
     "Bio je najbolji prijatelj koga čovek može imati."
     "Znači, Usmena Predanja govore istinu, mada, takođe, kalifat njegovih naslednika naziva despozini, što ima opak prizvuk."
     Peca me, pomisli Ajdaho.
     On dozvoli sebi da se slabo osmehne, razmišljajući o Sioninim pobudama. Izgledalo je da čeka da se nešto važno dogodi, bila je brižna... čak pomalo uplašena... ali i sa prisenkom nekog zanosa. Svega je tu bilo. Ništa od onog što je rekla nije se moglo drugačije protumačiti do li kao običan razgovor, bezazlen način da se ispuni vreme do... čega?
     Zvuk laganih trčećih koraka trže ga iz sanjarenja. Ajdaho se okrenu i ugleda dete možda oko osam godina kako trči prema njemu iz poprečne ulice. Detetove bose noge, dok je trčalo, podizale su male gejzire prašine; čulo se kako neka žena očajno viče negde pri vrhu ulice. Dečak se zaustavi na deset koraka udaljenosti i zagleda se požudno u Ajdaha, što ovog uznemiri. Dete mu se na neki neodređeni način učini poznatim - dečak, čvrstog tela, tamne kovrdžave kose, još neizoštrenih crta lica, ali sa nagoveštajima kakav će muškarac biti - sa dosta uzdignutim jagodičnim kostima i ravnom linijom obrva. Imao je na sebi izbledelo plavo odelo iz jednog dela na kome su se videli tragovi mnogih pranja, ali to je nekada nesumnjivo bila odeća od odličnog materijala. Ličio je na puniji pamuk tako čvrsto izatkan da nije dozvoljavao čak ni iskrzanim ivicama da se raspletu.
     "Ti nisi moj otac", reče dečak. Okrenuvši se, on otrča nazad uz ulicu i zamače za jedan ugao.
     Ajdaho se okrete i namrgođeno pogleda Sionu, gotovo se plašeći da postavi pitanje: Da li je to bilo dete mog prethodnika? Znao je odgovor - poznato lice, istovetni genotip. Ja kao dete.
     Saznanje ga učini neprijemčivim za bilo kakva druga osećanja, sem osujećenosti. Kakva je moja odgovornost?
     Siona obema rukama prekri lice i povi ramena. Uopšte nije ispalo onako kako je zamišljala. Osećala je da ju je izdala vlastita želja za osvetom. Ajdaho nije bio samo gola, nešto strano i beskorisno. Kada se zaneo u 'topteru i nehotice oslonio o nju, na licu su mu se ogledala osećanja. A i to dete...
     "Šta se dogodilo sa mojim prethodnikom?" upita Ajdaho. Glas mu je bio ravnomeran i optužujući.
     Ona spusti ruke. Lice mu je odavalo potisnuti gnev.
     "Nismo sigurni", reče ona, "ali jednog dana je ušao u Citadelu i nikada se više nije pojavio."
     "To je bilo njegovo dete?"
     Ona klimnu.
     "Sigurna si da nisi ti ubila mog prethodnika?"
     "Ja..." Ona zatrese glavom, zbunjena ovim sumnjičenjem i prikrivenom optužbom.
     "To dete, zbog njega smo došli?"
     Ona proguta knedlu. "Da."
     "Šta bih ja tu trebalo da uradim?"
     Ona slegnu ramenima, osećajući se ukaljanom i krivom zbog vlastitog ponašanja.
     "Šta je sa njegovom majkom?" upita Ajdaho.
     "Ona i ostale žive u onoj ulici." Siona pokaza glavom u pravcu u kome je dečak otišao.
     "Ostali?"
     "Tu su još stariji sin... kćer. Hoćeš li... da kažem, mogla bih da uredim..."
     "Ne! Dečak je bio u pravu. Ja nisam njegov otac."
     "Žao mi je", prošapta Siona. "Nije trebalo ovo da učinim."
     "Zašto je izabrao baš ovo mesto?" upita Ajdaho.
     "Otac... tvoj..."
     "Prethodnik!"
     "Jer je ovo bio Irtin dom, a ona nije želela da ga napusti. Tako bar ljudi pričaju."
     "Irti... majka?
     "Žena, prema jednom starom obredu iz Usmenih Predanja."
     Ajdaho prelete pogledom preko kamenih pročelja zgrada koje su okruživale trg, zastrtih prozora, uskih vrata. "Znači, ovde je živeo?"
     "Kada je bio u prilici."
     "Kako je umro, Siona?"
     "Uistinu ne znam. Ali Crv je ubio ostale. To zasigurno znamo!"
     "Odakle ti je to poznato?" On se ispitivački zagleda u njeno lice. Posmatrao ju je sa toliko prodornosti da ona skrenu pogled.
     "Ne sumnjam u kazivanja svojih predaka", odgovori ona konačno. "Doprla su do nas u parčadima - reč ovde, šapat onde - ali ja ipak verujem u njih. I moj otac im veruje!"
     "O svemu tome Moneo mi nije rekao ni reči".
     "Jedno zasigurno važi za Atreide", odgovori ona. "Odani smo, i to je činjenica. Uvek držimo svoju reč".
     Ajdaho zausti da nešto kaže, ali ne ispusti nikakav zvuk. Pa razume se! I Siona je bila od atreidske loze. Pomisao na to potrese ga. 2nao je to, svakako, ali nekako, ne bije prihvatio do kraja. Siona je bila neka vrsta pobunjenika čije delovanje je imalo saglasnost samog Leta. Granice njegovoj popustljivosti zasad su bile nejasne, ali je ipak osećao da one postoje.
     "Ne smeš je povrediti", napomenuo mu je Leto. "Ona mora proći kroz proveru."
     Ajdaho okrete leđa Sioni.
     "Nisi ni u šta sasvim sigurna", dobaci joj on. "Imaš neko parče, ovde i onde, samo glasine!"
     Ona mu ništa ne odgovori.
     "I on je jedan od Atreida", nastavi Ajdaho.
     "On je Crv!" uzviknu ona ponovo, i otrov u njenom glasu gotovo da se mogao okusiti.
     "Tvoja prokleta Usmena Predanja nisu ništa drugo do gomila drevnih tračeva!" optuži je Ajdaho. "Samo budala može verovati u to."
     "Još imaš poverenja u njega", reče ona. "Ali i to će se promeniti".
     Ajdaho se okrete i pogleda je.
     "Nikada nisi razgovarala s njim!
     "Jesam. Kada sam bila dete."
     "Još si dete. U njemu su svi Atreidi koji su ikada postojali, svi. To je užasno, ali ja sam poznavao te ljude. Bili su mi prijatelji."
     Siona samo zatrese glavom.
     Ajdaho joj ponovo okrete leđa. Postao je svestan da su mu osećanja presušila. Bio je duhovni beskičmenjak. Ne želeći to, on ipak krenu preko trga uz ulicu kojom je dečak otišao. Siona ga trčeći sustiže i pođe ukorak s njim, ali je on nije primećivao.
     Ulica je bila uska, oivičena jednospratnim kamenim kućama, sa vratima, uvučenim u zasvođene okvire koja su sva bila zatvorena. Prozori su oponašali vrata u malom. Zastori su se pomerali dok je prolazio.
     Kod prve poprečne ulice Ajdaho se zaustavi i pogleda nadesno, kuda je dečak otišao. Dve sedokose žene u dugim crnim suknjama i tamnozelenim bluzama stajale su na nekoliko koraka niz ulicu, ogovarajući primaknutih glava. Ugledavši Ajdaha ućutale su i zagledale se u njega ne skrivajući znatiželju. On im uzvrati pogled, a zatim osmotri bočnu ulicu. Bila je prazna.
     Ajdaho se okrenu prema ženama i prođe pored njih u nekoliko koraka. One se približiše jedna drugoj i okrenuše za njim. Samo jednim pogledom udostojiše Sionu, a zatim svu svoju pažnju pokloniše Ajdahu. Siona se tiho kretala pored njega, čudnog izraza na licu.
     Tuga, pitao se. Žaljenje? Znatiželja?
     Teško je bilo reći. Više su ga zanimali vrata i prozori pored kojih su prolazili.
     "Da li si ikada ranije bila u Gojgoi?" upita Ajdaho.
     "Ne." Sionin glas bio je tih, kao da ga se plašila.
     Zašto idem ovom ulicom? pitao se Ajdaho. Još dok je postavljao sebi to pitanje postao je svestan odgovora. Ta žena, ta Irti. Kakva bi me to žena mogla dovesti ovamo u Gojgou?
     Ugao zastora s njegove desne strane se podiže i Ajdaho ugleda jedno lice - dečaka s trga. Zastor se spusti, a zatim pomaknu u stranu i otkri ženu koja je tamo stajala. Ajdaho se bez reči zagleda u njeno lice, zastavši kao ukopan. Bilo je to lice žene poznato mu samo iz najdubljih maštanja - blago, ovalno, sa prodornim tamnim očima, punim i senzualnim usnama.
     "Džesika", prošapta on.
     "Šta si kazao?" upita Siona.
     Ajdaho nije mogao da odgovori. Bilo je to Džesikino lice - uskrsnulo iz prošlosti za koju je verovao da je nestala zauvek, genetska gruba šala - majka Muad'Diba u novom telu.
     Žena navuče zastor, ostavivši u Ajdahovom umu sećanje na svoj lik, trajni utisak za koji je znao da ga se nikada neće moći osloboditi. Bila je starija od Džesike, koja je delila sa njima opasnosti na Dini - oko ustiju i očiju videle su se bore, a telo joj je bilo nešto punije...
     Više majčinski, pomisli Ajdaho. A zatim: da li sam joj ikada rekao... na koga podseća?
     Siona ga povuče za rukav. "Želiš li da uđeš da se upoznaš s njom?"
     "Ne. I ovo je bila greška."
     Ajdaho krenu nazad putem kojim su došli, ali vrata Irtine kuće se otvoriše. Na njima se pojavi neki mladić; zatvorivši za sobom vrata, on se okrenu prema Ajdahu.
     Ajdaho proceni da je mladiću oko šesnaest godina; nije moglo biti sumnje ko mu je otac - ta kosa kao krzno karakula, čvrste crte lica.
     "Ti si novi", reče mladić.
     Po glasu se videlo da je već prošao kroz razdoblje mutiranja.
     "Da". Ajdaho odgovori s mukom.
     "Zašto si došao?" upita mladić.
     "Nije bila moja zamisao", reče Ajdaho. Ove reči je već lakše izgovorio, jer je njima iskazivao svoju ozlojeđenost prema Sioni.
     Mladić brzo pogleda Sionu: "Doznali smo da je otac mrtav."
     Siona klimnu.
     Mladić se ponovo obrati Ajdahu. "Molim vas, idite i ne vraćajte se. Mojoj majci nanosite bol."
     "Svakako", reče Ajdaho, "Molim te, izvini se u moje ime gospi Irti na ovoj smetnji. Doveden sam ovamo protiv svoje volje."
     "Ko vas je doveo?"
     "Ribogovornice", reče Ajdaho.
     Mladić kratko klimu, zatim pogleda Sionu: "Uvek sam mislio da vas, Ribogovornice, uče da se pažljivije odnosite prema svojima." Rekavši to, on se okrenu, uđe u kuću i snažno zalupi vrata za sobom.
     Ajdaho krenu putem odakle su došli, ščepavši Sionu za ruku čim su pošli. Ona se zatetura, ali ubrzo krenu ukorak s njim, oslobodivši se njegovog stiska.
     "Mislio je da sam Ribogovornica", reče ona.
     "Svakako. Tako i izgledaš". On je odmeri. "Zašto mi nisi rekla da je Irti bila Ribogovornica?"
     "Nisam mislila da je važno."
     "Oh."
     "Tako su se upoznali."
     Stigoše do raskršća, jednom ulicom koja je dolazila s trga. Ajdaho krete u suprotnom smeru od trga, koračajući oštro prema kraju sela gde se ono pretapalo u bašte i voćnjake. Osećao se kao da je usled doživljenog šoka odsečen od svega, jer mu se svest povlačila pred obiljem stvari koje nije mogla da upije.
     Niski zid prepreči mu put. On se pope preko njega, čuvši Sionu kako ga prati. Okruživalo ih je drveće u cvatu, beli cvetovi sa narandžastim središtima, oko kojih su se rojili tamnosmeđi insekti. Vazduh je bio ispunjen zujanjem insekata i mirisom cveća, što Ajdaha podseti na cvetne džungle Kaladana.
     Stigavši na vrh brda gde je mogao da se okrene on zastade i pogleda prema pravougaonoj pravilnosti Gojgoe. Krovovi su bili ravni i crni.
     Siona sede na debeli travnati ćilim na vrhu brda i obgrli kolena.
     "Nisi to nameravala, zar ne?" upita Ajdaho.
     Ona odmahnu glavom i on primeti da samo što nije zaplakala.
     "Zašto ga toliko mrziš?" upita on.
     "Ne raspolažemo svojim životima!"
     Ajdaho pogleda prema selu. "Ima li još mnogo sličnih sela?"
     "Ovo je prototip sela iz Crvovog Carstva."
     "Šta mu nedostaje?"
     "Ništa - ako je to ono što želiš."
     "Hoćeš da kažeš da je ovo sve što on dozvoljava?"
     "Ovo, nekoliko trgovačkih gradova... On. Čula sam da su čak i glavni gradovi planeta samo velika sela."
     "A ja ponavljam: šta tome nedostaje?"
     "To je zatvor!"
     "Pa, izađi iz njega."
     "Kako? Kuda? Misliš li da se možemo jednostavno ukrcati na esnafski brod i stići gde god zaželimo?" Ona pokaza prema Gojgoi, gde se na jednom kraju mogao videti 'topter pored koga su na travi sedele Ribogovornice. "Naše tamničarke neće nam dozvoliti da odemo!"
     "One odlaze", reče Ajdaho. "Idu gde god zažele."
     "Gde god ih Crv pošalje!"
     Ona prisloni lice uz kolena i progovori prigušenim glasom. "Kako je bilo u stara vremena?"
     "Bilo je drugačije, često vrlo opasno." On se osvrnu prema zidovima koji su odvajali pašnjake, bašte i voćnjake. "Ovde na Dini nije bilo zamišljenih linija koje bi ograničavale zemljišta. Sve je ovo bilo vojvodstvo Atreida."
     "Sem za Slobodnjake."
     "Da. Ali oni su znali gde pripadaju - s ove strane neke određene padine ili s one strane gde geološki slojevi postaju beli naspram peska."
     "Mogli su da idu kuda god požele!"
     "Uz određene granice."
     "Neki od nas čeznu za pustinjom", reče ona.
     "Imate Sarer."
     Ona podiže glavu i pogleda ga: "Tu mrvicu!"
     "Hiljadu pet stotina kilometara sa petsto kilometara nije baš malo."
     Siona ustade. "Jesi li kada pitao Crva zašto nas ovako sputava?"
     "Letov mir, Zlatna Staza koja nam osigurava opstanak. Tako bar kaže."
     "Znaš li šta je rekao mom ocu? Uhodila sam ih kao mala. Čula sam."
     "Šta je rekao?"
     "Kazao je da nas lišava većine kriza kako bi ograničio naše stvaralačke snage. Rekao je: 'Nevolje mogu podstaći ljude da izdrže, ali sada sam ja nevolja. Bogovi mogu postati nevolje.' To su bile njegove reči, Dankane. Crv je bolest!"
     Ajdaho nije sumnjao u tačnost njenih reči, ali one ga ipak ne uzbudiše. Umesto o njima razmišljao je o pripadniku Kuće Korino, koga je trebalo da ubije. Nevolja. Pripadnik Kuće Korino, potomak porodice koja je nekada vladala ovim carstvom, ispostavilo se, bio je debeli, sredovečni mekušac koji je čeznuo za moći i spletkario za začin. Ajdaho je naredio jednoj Ribogovornici da ga ubije, što je Monea nagnalo da ga podrobno preispita.
     "Zašto ga nisi sam ubio?"
     "Želeo sam da vidim kako to Ribogovornice rade."
     "I kakav je tvoj sud?"
     "Delotvorne su."
     Smrt pripadnika Kuće Korino ispunila je Ajdaha osećanjem nestvarnosti. Mali, debeli čovek leži u lokvi vlastite krvi, senka koja se nije razlikovala od ostalih noćnih senki ulice popločane plastikamenom. To je bilo nestvarno. Ajdaho se priseti Muad'Diba kako kaže: "Um nameće ovaj okvir, koji naziva 'stvarnošću'. Taj proizvoljan okvir teži da bude potpuno nezavisan od onog što vam čula javljaju." Kakva stvarnost je pokretala gospodara Leta?
     Ajdaho pogleda Sionu koja je stajala ispred voćnjaka i zelenih brda Gojgoe. "Hajdemo do sela, da pronađemo naše stanište. Želeo bih da budem sam."
     "Ribogovornice će nas smestiti u istu odaju."
     "S njima?"
     "Ne, samo nas dvoje. Razlog je jednostavan. Crv želi da se sparim s velikim Dankanom Ajdahom."
     "Ja sam biram partnerke ", promrmlja Ajdaho.
     "Sigurna sam da će bar jedna od Ribogovornica biti oduševljena", reče Siona. Okrenuvši se od njega krete nizbrdo.
     Ajdaho ju je za trenutak promatrao, to gipko mlado telo koje se povijalo poput grana voćnjaka na vetru.
     "Nisam ja njegov pastuv", promrmlja Ajdaho. "To je nešto što će morati da shvati."