Miladin Sobic - Željeznicke tuge

Sjedim u staničnoj zgradi
čekam u gomili ljudi
voz ponoćni kasni
jutro se budi.
Vazduh u kavezu
umoru se ne dam
a nož od dima bode
al' se dobro držim
i gledam i gledam.

Kraj mene studenti
radnici, vojnici
klošari na broju
starice izdišu,
skroz tamo u uglu
zalutala gospoda
O, pobjegla bi negdje
ali joj na vrata zlo stavilo kišu

Stiskam se,
što sam manji, više vidim
ovakve su zore lijek mojoj duši.
Pogledujem kradom
slatko olinjalu damu
gdje mameći mene,
otmjeno puši i puši... i puši.
Kraj nje jadno dijete
pospano, mirno, liže slinu
a neki brkati muškarac
sav uzbudjen ždere i ždere
luk i slaninu, luk i slaninu.

Sve mi ovo liči na otkačeni vagon,
ne znam dal’ će po nas ikad doći iko
Al' sabraću i sestre mojih željezničkih tuga
svo bogatstvo mojih željezničkih tuga
iz srca mi neće odvuć’ nikad niko
nikad nikad niko

- hvala Anna