Satan Panonski - Dva humka u dnu groblja

Njezino tijelo mlado i krhko
nad lijes se još jednom nagnu,
zlatne su kose nad oči plave pale
da poljubi hladnu si majku, se sagnu.

Jesen i studen često iščeznuća prate
al ovdje se vrh odra zatekla lasta,
sirota djevojčica u vis ruke izvi
a svjetu u crnini u tren dah zasta.

Kao da dijete nju nešto zamoli
odleti ptica hitra k lugu,
jednako ruke spram nebu drži,
može li ikoji bog izbrisat tugu.

Prigodne molitve ni tri stiha ne minu
svima opet tajac u stučenim grudima,
ptičica mala cvijet divlje ruže spusta
na čelo mrtve majke, na čudo ljudima.

Prva suza pade o živote tvrdi
usnu sa usnama majčinim stopi,
da u dom vode je k plaćenoj majci,
srce kriknu, vječito ona oči sklopi.

Dva skromna humka u dnu groblja,
dva natrula križa korov zarasta,
al na oba cvijet je divlje ruže,
svakog ih proljeća ista stavi lasta.